Papa Ivan Pavao II. – Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Salvifici doloris – Spasonosno trpljenje (D-70)

admin — Sat, 24 Jan 2026 10:20:40 +0000

Iako patnja u subjektivnoj dimenziji kao osobno događanje koje je zatvoreno u neponovljivu unutarnju ljudsku stvarnost – izgleda neizreciva i nesaopćiva, istodobno ona u svojoj objektivnoj stvarnosti više nego išta traži da se s njom postupa, da se o njoj razmišlja i da se shvaća kao izrazit problem; da se zato oko nje postavljaju temeljna pitanja te da se traže odgovori. Kao što se vidi, nije riječ samo da se patnja opiše. Druga su tu mjerila koja nadilaze područje opisivanja, a koja moramo primijeniti kad želimo prodrijeti u svijet ljudske patnje. Budući, dakle, da čovjek u svojem zemaljskom životu na ovaj ili onaj način korača putem trpljenja, Crkva bi se u svako doba morala upravo na tom putu s čovjekom susresti. Rođena iz otajstva otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna tražiti susret s čovjekom osobito na putu njegova trpljenja. U takvu susretu čovjek “postaje putem Crkve”, a taj je put jedan od najvažnijih.

Redemptoris mater – Otkupiteljeva majka (D-85)

admin — Mon, 15 Dec 2025 19:01:53 +0000

Papa Ivan Pavao II. objavio je 25. ožujka 1987., na blagdan Marijina navještenja, svoju šestu encikliku, naslovljenu Redemptoris Mater – Otkupiteljeva Majka. Ova je enciklika razrađena u tri dijela, s uvodom i zaključkom. Uskoro se navršava 2000 godina od Isusova rođenja, pa enciklika želi pružiti gradivo za razmišljanje i potaknuti na žarče štovanje prema Blaženoj Djevici Mariji u pripremnom razdoblju za tu obljetnicu. Tu se Papa služi dvjema metaforama: kao što zora rađa sunce, tako Marija daje Krista; u noći iščekivanja Staroga zavjeta za spasenjem Marija se ukazuje kao zvijezda jutarnja, koja prethodi Kristu, suncu pravde (br. 3). Marijino otajstvo rasvjetljuje se samo u otajstvu Kristovu, a Crkva tijekom povijesti sve dublje ponire u taj misterij (br. 4). Tako, 431. godine na Efeškom koncilu proglašena je istina o Marijinom bogomaterinstvu, a tek 1950. papa Pio XII. proglasio je dogmu o Marijinom uznesenju u nebesku slavu. Budući da je Crkva tijelo Kristovo, Marija je na osobit način povezana s tim tijelom — Crkvom. Ona je najizvrsniji član Crkve, prethodi joj kao lik i uzor. Ovaj dvostruki Marijin vez: uz Krista i uz Crkvu otvara perspektivu da se Marija promatra ne samo kao pojedinačna i privatna osoba, s tko zna kakvom vjerom i iskustvom, nego ulazi u ekonomiju spasenja, gdje ona ima »bolji dio« između svih ljudi (br. 5). Na svome hodočasničkom putu u Palestini Marija je živjela u vjeri. Danas je ona u stanju blažena gledanja, »licem u lice« (1 Kor 13, 13). Zato svima onima koji se nalaze na putu vjere može biti ne samo uzor kreposti, nego i putokaz i pomoć, »zvijezda mora« (br. 6).

Dominum et vivificantem – Gospodina i životvorca (D-87)

admin — Thu, 11 Dec 2025 18:54:16 +0000

Papa Ivan Pavao II. izdao je 1986. g. encikliku o Duhu Svetome kojoj je dao naslov po formuli iz misnog vjerovanja Dominum et vivificantem – Gospodina i Životvorca. Njome želi katoličke vjernike pripraviti za odgovoran završetak drugog tisućljeća i plodan ulazak u treće tisućljeće kršćanstva. U trećem dijelu ove enciklike razrađuje životvornu ulogu Duha u Crkvi koji djeluje po sakramentima vjere, obnavlja unutarnjeg čovjeka i cijelu Crkvu čini sakramentom spasenja u konkretnoj ljudskoj povijesti. Papa upozorava da ulogu duha Životvorca ne smijemo svoditi samo na unutarnje i duhovno područje milosti: “I u običnim društvenim prilikama kršćani kao svjedoci istinskog ljudskog dostojanstva čovjekova, svojom poslušnošću Duhu Svetomu, pridonose mnogostrukoj ‘obnovi lica zemlje’ tako da surađuju sa svojom braćom u ostvarenju i općoj primjeni svega onoga što je dobro, plemenito i lijepo u suvremenoj naprednoj civilizaciji, kulturi, znanosti, tehnici i svim drugim područjima ljudske misli i djelatnosti. To čine kao učenici Krista ‘koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina te snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi'” (br. 60). Duhovi su blagdan stupanja Crkve u javnost, blagdan obnove vjere u Duha Životvorca koji djeluje u Crkvi i po Crkvi.

Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (D-56)

admin — Sat, 06 Dec 2025 15:47:41 +0000

Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka prva je enciklika pape Ivana Pavla II., objavljena 4. ožujka 1979. godine, nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu. Navedena enciklika uz, Uvod i Zaključak, sadrži četiri poglavlja koji nose naslov: “Baština”, “Otajstvo Otkupljenja”, “Otkupljeni čovjek i njegov položaj u suvremenom svijetu” i “Poslanje Crkve i sudbina čovjeka”. Uvodne riječi enciklike glase: “Isus Krist, središte je svemira i povijesti”. Papa istiće, da je Isus ušao u povijest čovječanstva i kao čovjek postao nositelj povijesti, jedan od ljudi, a ipak jedinstven. Bitan je odgovor vjernika prihvaćanjem njegovih riječi. Papa u enciklici naglašava da je Crkva odgovorna za istinu te podsjeća vjernike na njihovu proročku ulogu u današnjici. Obitelj je mjesto, gdje se izgrađuje pravilno shvaćanje istine. Papa poziva vjernike da brane istinu u svakodnevnom životu, da sjedine vjeru sa znanošću i mudrošću te da pridonesu njihovu prožimanju. Papa nastoji potaknuti vjernike da vide širu sliku Isusova otkupiteljskoga djela i kako Božja milost ne mijenja samo pojedinca, nego sve stvoreno. U enciklici se otkupljenje vidi kao novo stvaranje. Preko otkupljenja, svijet u kojega je ušao grijeh, nakon oslobađanja od grijeha dobiva novu vezu s božanskim izvorom Mudrosti i Ljubavi. Encikliku papa završava molitvom Mariji da njezina majčinska prisutnost pruži Crkvi sigurnost, da živi Isusovim životom i od otajstva otkupljenja u svoj njegovoj životvornoj dubini i punoći.

Reconciliatio et paenitentia – Pomirenje i pokora (D-74)

admin — Sat, 22 Nov 2025 05:39:58 +0000

Papa Ivan Pavao II. ovom se poslijesinodalnom pobudnicom osvrće na temu slavljenja sakramenta pokore. U njoj su skupljeni plodovi razmišljanja Biskupske sinode posvećene toj problematici. Papa poziva da se ulože svi napori kako bi se suočilo s krizom „osjećaja za grijeh“. Kada se spomenuta Sinoda suočila s tim problemom, svima je pred očima bila kriza toga sakramenta, osobito u nekim krajevima svijeta. Nužno je da se pastiri oboružaju većim pouzdanjem, kreativnošću i ustrajnošću i u njegovu vrednovanju. Tako Papa ohrabruje i upućuje usrdni poziv svojoj subraći biskupima – i, po njima, svim svećenicima – na snažno oživljavanje sakramenta pomirenja, također kao zahtjeva istinske ljubavi i prave pastoralne pravednosti, te ih podsjetiti da svaki vjernik, s ispravnim duhovnim raspoloženjem, ima pravo osobno primiti taj sakramentalni dar.