Jedna od središnjih tema knjige jest razlika između ljudskoga i strojnoga načina funkcioniranja. Autori problematiziraju usporedbe ljudskoga mozga s računalom i shvaćanje inteligencije kao sposobnosti koju je moguće izmjeriti, prenijeti ili neograničeno unaprijediti tehnološkim sredstvima. Ljudsko mišljenje razmatraju u povezanosti s tijelom, iskustvom, poviješću i odnosima sa svijetom, dok digitalne sustave promatraju kroz drukčiju logiku obrade i kombiniranja informacija.

Knjiga se bavi i vrlo konkretnim područjima suvremenoga života. U poglavljima o radu i obrazovanju otvara pitanja posljedica tehnoloških promjena, dok u raspravi o algoritamskom kapitalizmu upozorava na načine na koje se prikupljeni podaci mogu upotrebljavati za oblikovanje profila i predviđanje ljudskoga ponašanja. Posebnu pozornost posvećuje transhumanizmu, idejama o prevladavanju bioloških ograničenja čovjeka te mogućnosti da se sve veći dio ljudskoga iskustva promatra kao problem koji tehnologija treba riješiti.

Autori knjige argentinski su intelektualci: Miguel Benasayag argentinsko-francuski je filozof, psihoanalitičar i istraživač čiji se rad nalazi na sjecištu filozofije, psihologije, biologije i neurofiziologije. U svojim se istraživanjima osobito bavi suvremenim društvom, ljudskim iskustvom i utjecajem tehnologije na život. Ariel Pennisi argentinski je esejist, sveučilišni nastavnik i istraživač koji se bavi filozofskim i društvenim pitanjima. Djeluje i kao urednik te sudjeluje u radu istraživačkih skupina posvećenih suvremenim društvenim i političkim temama.

Luigi Giussani u živim razgovorima s mladima promišlja o tome što znači u potpunosti živjeti kršćansku vjeru. Polazeći od pitanja o smislu života, slobodi i ljudskim težnjama, autor istražuje kako se vjera, nada i ljubav mogu ostvariti u konkretnom životu. Umjesto apstraktnog izlaganja kršćanskog nauka, osobna iskustava, pitanja i dvojbe postaju horizont na kojem se vjera pokazuje kao razuman i cjelovit odgovor na ljudsku želju za smislom.

Posebnost knjige leži u tome što se promišljanje o kršćanskim istinama isprepliće s procesom njihova otkrivanja i prihvaćanja u konkretnom životu.

Nastala je u specifičnome kulturnom i duhovnom kontekstu, a predstavlja zbir refleksija o intelektualnoj obrani i kulturnoj kontekstualizaciji kršćanstva, dok svojim prije objavljenim esejima Štahan podsjeća na temeljno sveopće poslanje Crkve – poziv svakom vjerniku na svjedočanstvo istine.

Štahan odgovara filozofsko-teološki i kulturno-esejistički na dezorijentiranost suvremenog čovjeka u doba fragmentarne istine i moralne raspršenosti. Tematski raspon – od problematiziranja postmodernog relativizma, preko pastoralnih dilema evangelizacije u digitalnom dobu, do kompleksnih političko-moralnih pitanja poput pitanja kanonizacije Stepinca i povijesne pravednosti – svjedoči o autorovoj namjeri kršćanina učiniti odgovornim za povijest i kulturu u kojima djeluje.

Tekstovi se mogu promatrati kao čin svjedočenja, pokraj svojevrsne kršćanske apologije, čime se uspinju iznad uobičajene publicistike te ona postaje vid misaonog asketizma u kojem se duhovna snaga ne nalazi u efektima, nego u istinoljubivosti.

Knjiga Izvod iz kršćanstva, simboličnog naslova, predstavlja rijedak i dragocjen doprinos suvremenomu hrvatskomu misaonom prostoru u kojem se istodobno susreću filozofijska preciznost, teološka odvažnost, kulturna pronicljivost i moralna svijest.

Autor je promišljajući i dajući vlastiti osvrt na aktualne društvene i crkvene trenutke stvorio svojevrsni dnevnik vlastitoga povijesno-crkvenog konteksta koji će, odmakom vremena, ostati vrijedan testament duha vremena u kojem je knjiga nastala.

Štahanov književni katolički osvrt može se usporediti s elementima knjige Josepha Ratzingera, Benedikta XVI. Uvod u kršćanstvo, koja je prema autorovu izričaju bila platforma i nadahnuće knjizi Izvod iz kršćanstva.

Izvod iz kršćanstva čitatelji mogu doživjeti kao svojevrsni katolički manifest, ili pak izvrstan misaoni vodič kroz duhovne, kulturne i političke napetosti i aktualnosti sadašnjega trenutka.

Jedna od Fusarovih središnjih teza jednostavna je, ali duboko uznemirujuća: kapitalizam je osvojio i sferu ljubavi. U vremenu kada je sve podložno tržišnim zakonima, ni eros više nije oslobođen logike ponude i potražnje. Ljubav se, upozorava Fusaro, pretvorila u robnu formu – u emocionalnu uslugu, u „tržište odnosa“ gdje je i intima postala predmetom kapitalističke razmjene.

Postojalo je vrijeme kada su diktati kapitala poznavali granice: zaustavljali su se na vratima tvornica.

Danas, međutim, tvrdi Diego Fusaro, živimo u svijetu „integralnog kapitalizma i bezgranične komodifikacije“ koji obuhvaća i sfere naklonosti i erotike, u kojem čvrste veze, temeljene na zajedničkim životnim planovima i viziji ljubavi kao vječne sile, ustupaju mjesto konzumerističkim oblicima povezanosti.

Od erotske i sentimentalne prekarizacije do feminizacije muškarca, od novoga postmodernog feminizma do krize obitelji, od rodokracije do trijumfa onoga nediferenciranog uniseks neutralnog, Diego Fusaro vodi čitatelja kroz glavne teme o kojima razmišlja, a koje se tiču svih nas kao eminentno ljubavnih bića. Ako padnu čak i najintimniji temelji međuljudskih odnosa, što će se dogoditi s društvenom strukturom kojoj pripadamo, s našom »širom obitelji«?

Najkritičniji protustrukšijski talijanski filozof našeg vremena poziva nas na razmišljanje o novom globaliziranom i deregularnom ljubavnom poretku u dobu u kojem je kapital preobrazio čak i eros u globalnu robu. Novi erotski poredak povezuje političko-ekonomske analize s antropološkim pitanjima pa može potaknuti raspravu među vjernicima, pastoralnim radnicima i intelektualcima o tome kako braniti dostojanstvo ljubavi i obitelji u društvu u kojem tržište te vrijednosti stalno redefinira.

Halík vidi krizu – bilo osobnu, društvenu ili duhovnu – ne samo kao prijetnju, nego kao šansu za preobrazbu. Upravo u trenucima kada se ruše iluzije i lažne sigurnosti, nada se može pročistiti, sazreti i ukorijeniti dublje. Kriza tako postaje kolijevka nade, a nada – prostor kroz koji budućnost prodire u sadašnjost i mijenja način na koji gledamo vlastitu prošlost.

Kao i u svojim ranijim djelima, Halík se u knjizi Ostaje nada! suprotstavlja površnom religioznom trijumfalizmu, ali i pojednostavljenom ateizmu. Njegova teologija crpi inspiraciju iz književnosti, umjetnosti i egzistencijalne filozofije – otvorena je, duboka i poetična, prožeta trajnim dijalogom između vjere, nade i sumnje.

U vremenima nesigurnosti, Ostaje nada! donosi smirenu, ali snažnu poruku: nada nije bijeg, nego hrabrost da se vidi dublje i ide dalje.

Autor upozorava: “Naslov koji sam odabrao ne kaže da je zemlja staza prema nebu, nego da je zemlja staza nebeska, proizvod neba. Jer to što vidimo nebo je uobličilo stvaranjem; bilo da su to najmanje stvari, Bog tu sebi gradi novo prebivalište. Stoga, ako bismo se ograničili da zemlju vidimo samo kao put prema nebu, pogriješili bismo.”

“Bog je prisutan svuda na zemlji, osobito po svojoj milosti u srcima krotkih i poniznih. Budući da je Svevišnji, On je također Neizmjerno Najniži. Budući da je Transcendentan, On je također Svemogući. Ponizni i poučljivi znaju da On svemu daje da surađuje na vlastito Dobro te da su kamenčić u cipeli, baruština, greben i kaljuža, takoreći predvorje njegova svetog Boravka. Stoga se predaju njegovoj Volji. A gdje se vrši ta Volja na zemlji, živimo kao da smo u nebu.” (Fabrice Hadjadj)

Fabrice Hadjadj jedan je od najčitanijih i najpraćenijih francuskih filozofa, autor je cijelog niza knjiga, od kojih je većina prevedena na hrvatski jezik i objavljena u izdanju Kršćanske sadašnjosti. 

U vrijeme kad se na pitanje o Bogu ne samo ne odgovara, nego se ono često uopće ne postavlja, Bog nam možda govori onako kako je nekoć govorio svome sluzi Jobu: Ja ću te pitati, a ti odgovori!“ Kao polazište svojih promišljanja Halík uzima dva specifična kršćanska aspekta: ljubav prema Bogu i ljubav prema neprijateljima.

Ljubav shvaćena kao transcendencija, nadilaženje sebe, svoj najradikalniji izraz nalazi upravo kad čovjek iz vlastitog „ja“ iskoračuje prema apsolutnoj tajni (odnosno Bogu) te prema prijetećoj i uznemirujućoj stranosti svijeta (odnosno neprijatelju). Riječ je o iskoraku koji nije po sebi samorazumljiv, koji je izazov, koji kao i vjera u biblijskom smislu pretpostavlja odvažnost da se stupi u prostor tajne, da se preuzme određeni rizik.

Knjiga Želim da postojiš. O Bogu ljubavi puna je neočekivanih uvida, čime poziva na preispitivanje i propitivanje vlastitih slika Boga kako bi ona mogla postati jasnija i potpunija.

Autor se ne boji pitanja, iako stoji čvrsto u vjeri, te nastoji proniknuti u pitanja koja Biblija postavlja svakom čovjeku i čitatelju. Primjerice: „Ne mogu se riješiti misli da Boga previše ne zanima vjerujemo li u njega. No jako mu je stalo do toga ljubimo li ga.“

Tomáš  Halík, rođen 1948. u Pragu, katolički je svećenik, sociolog i filozof. Pod utjecajem Chestertona i Grahama Greena obratio se na katoličku vjeru kada je imao 18 godina.

Studirao je i doktorirao na Karlovom sveučilištu u Pragu 1972. godine. Zbog svojega govora o istini, koji je održao prilikom obrane doktorata, dolazi u sukob s komunističkim vlastima u Čehoslovačkoj i biva mu zabranjeno akademsko djelovanje.

Premda izopćen, priznat je i cijenjen u intelektualnim krugovima te tijekom osamdesetih godina pokreće brojne inicijative s područja vjerske, društvene i kulturne slobode. Zbog svoje kritike dogmatizma te okrenutosti vjernicima drugih konfesija, kao i nevjernicima, mnogi ga danas uspoređuju s papom Franjom.

Autor je brojnih knjiga prevedenih na svjetske jezike te dobitnik brojnih nagrada i priznanja.

Kako suvremeni svijet izgleda iz perspektive ispovjednika – osobe koja je godinama slušala druge, pokušavala ih razumjeti i tražila izlaze iz kriznih situacija u životu s njima? „Svaka kriza je prilika“, tvrdio je otac dubinske psihologije, C. G. Jung – a Tomáš Halík u krizama suvremenog svijeta, krizama postojećih oblika religije i kriznim situacijama pojedinaca vidi izazov da se „ide u dubinu“.

Ispovjednikove noćne misli su knjiga zapažanja jednog ispovjednika; to nije knjiga sa savjetima za ispovjednike ili za one koji se ispovijedaju. Riječ je o zapažanjima svećenika koji pokušava strpljivo i pažljivo slušati, razlikovati, razumjeti; pokušavam ugoditi i ohrabriti ili natjerati osobu da razmisli skriva li nešto bitno od sebe same:

„Ovdje se više želim pozabaviti problematikom kako kao čovjek gledam na ovo vrijeme i ovaj svijet – na njegov vanjski i nutarnji izgled – kao netko naviknut slušati druge dok ispovijedaju svoje grijehe i padove, dok mu povjeravaju svoje nutarnje borbe, svoje slabosti i sumnje, a isto tako i svoju želju za oproštenjem, pomirenjem i nutarnjim ozdravljenjem, dakle za novim početkom“ (iz prvog poglavlja Ispovjednikovih noćnih misli).