Ovaj rječnik plod je istraživanja stručnjaka u području etnologije, antropologije, sociologije, filozofije i teologije. Otvara čitatelju svijet značenja neophodnih za razumijevanje suvremenih pojava. Mircea Eliade je s Georgesom Dumézilom pružio u svojim studijama novi pogled i metodu religijskim znanostima, prilagodivši ih znanstvenom duhu i antropološkim istraživanjima XXI. stoljeća, što u ovom djelu pronalazi vrijedno uporište.

Riječ je o prijelaznim trenutcima i promjenama koji čitatelja navode na pitanja o sutrašnjici, kršćanstvu trećega tisućljeća, na uočavanje novih svjetskih poredaka i širenja vjerskog fundamentalizma. Tekst nadopunjuju zemljopisne karte i četrnaest reprezentativnih presjeka povijesnog razvoja religije koja je i danas većinska.

Roberto Rusconi, nekadašnji profesor Povijesti kršćanstva i Crkava na Sveučilištu Roma Tre, jedan je od osnivača časopisa »Rivista di storia del cristianesimo«. Autor je brojnih knjiga i znanstvenih članaka.

Ovo djelo važno je štivo za studente koje zanima društvena teorija i sociologija pamćenja, kao i za sve one koji se bave područjem kulturnih studija, povijesti i politike. Barbara A. Misztal profesorica je sociologije na Sveučilištu u Leicesteru, Velika Britanija.

Od tada je to pitanje izazivalo različite odgovore. Osobito u naše vrijeme postoje nebrojene knjige koje vrednuju Isusa pod filozofskim, teološkim ili biblijskim vidom.

Tko je bio Isus iz Nazareta? Kakve je imao spoznaje? Kakvu je samosvijest očitovao? Kako treba razumjeti njegove riječi i djela?

Kakvo svjetlo bacaju posljednji dani njegova života na ono što je prije rekao i učinio? Kako su njegovi sljedbenici promišljali o njemu te rasli u shvaćanju njegova identiteta? U kakvom je odnosu ono što izlazi na vidjelo iz istraživanja o Isusu u Novom zavjetu prema formulacijama Crkve koje su uslijedile o njemu?

Ova studija usredotočuje se na neke vidove koji se smatraju ključnim elementima za razumijevanje otajstva Isusa Krista.

Teološki traktat koji nosi naslov »Kristologija i soteriologija« proučava osobu i djelo jedincatoga Isusa Krista; analizira tekstove normativne za kršćansku vjeru, bilo da su biblijski ili poslijebiblijski; povezuje metodološku razinu, povijesno-kritičku egzegezu i dogmatsku teologiju o njemu; razmatra o Isusu Kristu istodobno povijesne elemente (kontingentne) i elemente koji idu onkraj povijesti (transcendentne); u jedinstvenom činu vjere podrazumijeva pozitivne i sustavne, te funkcionalne i ontološke vidove; nastoji izbjeći (ili nadići koliko je moguće) razdvajanje između takozvanoga »povijesnog Isusa« i »Krista vjere«.

Knjiga prati povijesni razvoj svijesti Crkve o samoj sebi kroz prva dva tisućljeća kršćanstva, s posebnim naglaskom na Drugi vatikanski koncil i njegovu dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium, koja je obnovila razumijevanje Crkve kao otajstva, naroda Božjega i sakramenta spasenja.

U Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia catholica. Katolička ekleziologija u ekumenskoj perspektivi, postkoncilska ekleziologija prikazana je kroz misli trojice istaknutih teologa – Oscara Cullmanna, mitropolita Hilariona Alfeyeva i Josepha Ratzingera – te kroz zajedničke ekumenske dokumente Katoličke Crkve i njezinih partnera.

Knjiga se ističe svojim ekumenskim pristupom, uključujući perspektive drugih kršćanskih Crkava i zajednica, te popis relevantnih hrvatskih eklezioloških djela nakon Drugog vatikanskog koncila, poput radova Mata Zovkića, Rudolfa Brajčića i drugih.

Autor ističe da, unatoč povijesnim podjelama, Božja milost može dovesti do “pomirene različitosti” u ključnim pitanjima poput papinskog primata i apostolskog naslijeđa, vodeći prema punom vidljivom jedinstvu u trećem tisućljeću.

Ecclesia Christi subsistit in Ecclesia catholica potiče na kontinuirano promišljanje o Crkvi kao otajstvu koje nikada nije do kraja iscrpljeno, ali uvijek poziva na obnovu i jedinstvo u Kristu.

Ovaj vrijedan priručnik važan će biti kako studentima filozofije tako i studentima teologije pa i ostalim kompatibilnim društvenim znanostima jer je religija, osobito u zapadnjačkim društvima, postala problematična, a sve povezano s njom kao da gubi na očitosti. Autor proučava filozofiju religija na Sveučilištu u Urbinu te je izvanredni docent na Sveučilištu u Trentu.

U ovom izdanju knjige Liječnik i duša nalazi se i središnji tekst „Deset teza o osobi“ u kojima Frankl sažima sliku čovjeka u najkoncentriranijoj formi.

Liječnik i duša jedno je od najvažnijih djela Viktora E. Frankla. U njemu su najcjelovitije obrađene glavne teze Franklove logoterapije i egzistencijske analize, osnovni antropološki pojmovi, tumačenja temeljnih pokretačkih snaga čovjeka, koje ga, prema Franklu, nužno vode i usmjeravaju prema vrijednostima, odnosno smislu.

On tvrdi da je smisao moguće naći uvijek i do „posljednjeg daška života“. U knjizi se daje sustavan prikaz psihoterapijskog sustava koji je osnovao, prikazane su i obrazložene teorijske osnove, isto tako, terapijska i klinička praksa kod psihičkih poremećaja i egzistencijskih kriza smisla.

Frankl pred oči čitatelja, kao cilj, uvijek postavlja ljudsku osobu – za odgovornost sposobno, slobodno i prema smislu usmjereno biće – koju prepoznaje iza svih bolesti.

U Predgovoru dr. Križo Katinić zaključuje: „Oni čitatelji koji se odluče uhvatiti u koštac s tematikom i tekstom ove knjige, koji te sadržaje protisnu kroz konkretna osobna iskustva, kroz otvorenost i neizvjesnost, kroz upitnost vlastite egzistencije – na dobrom su putu u osmišljavanju onih tijesnih životnih situacija, s pravom se nadajući čvršćem i bogatijem življenju, takvom življenju koje će zračiti pozitivnom energijom  prema drugim egzistirajućim bićima i sudbinama oko sebe…“

Ona je budna za ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici te je istodobno pozorna za ono što se  potvrđuje poviješću. Iako s ‘plašljivim mislima’ i s ‘nestalnim namislima’, ovaj uvod želio bi naglasiti važnost razumijevanja vjere za vjerničko življenje i nemogućnost potrebe njezinog odgađanja“, piše autor ove knjige, biskup i poznati teolog, prvi predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije.

Knjiga je, u prvome redu, namijenjena studentima teologije, ali će veliku korist u njoj naći svatko koga zanima istinska teološka misao.

Objavljivanje ovoga Uvoda u bioetiku, namijenjenog liječnicima, profesorima i studentima raznih učilišta, opravdava se nastojanjem da ponudimo znanstvenu informaciju, jasnu i što potpuniju, izbjegavajući istodobno višak stranica koje bi obeshrabrile mnoge čitatelje. Uzimajući u obzir razna etička stajališta koja se pojavljuju u bioetici, u ovoj su knjizi za svaku pojedinu temu ponuđeni različiti etički sudovi i njihove argumentacije. Tako se čitatelju želi ponuditi mogućnost da izgradi vlastito uvjerenje.

Uz već postojeće i zapažene prinose hrvatskih bioetičara, vjerujemo da će prijevod i objavljivanje ovog Araminijevog Uvoda u bioetiku, koji se smatra jednim od dvaju standardnih udžbenika iz područja bioetike u Italiji, biti od velike koristi u pristupu toj suvremenoj i aktualnoj problematici kako općenito, tako i u okviru naših konkretnih prilika.