„Ova sveta godina, u odnosu na prethodne, sadrži mnoge novosti, koje je papa Franjo nagovijestio u buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa). Među tim novostima treba spomenuti utemeljenje Misionara Milosrđa, oko tisuću svećenika i posvećenih osoba, kojima će Papa osobno dodijeliti poslanje da budu ‘znak majčinske brižnosti Crkve prema Božjemu narodu, omogućujući mu da duboko uđe u bogatstvo toga otajstva, tako bitnoga za vjeru’ (…) Papa Franjo odredio je da njihovo poslanje bude obilježeno prisutnošću relikvija oca Pija, kao i onih sv. Leopolda Mandića. Tom gestom Papa svima želi pružiti uzor koji valja nasljedovati. Veliki dio službe oca Pija i oca Leopolda odvija se, zapravo, u pružanju sakramenta pomirenja.

Otac Leopold manje je poznat od svoga subrata iz mjesta San Giovanni Rotondo, no obojicu povezuje dar pružanja milosrđa, osobito u omogućavanju vjernicima da iskuse opraštajuću Božju ljubav (…) Milosrđe sv. oca Pija nije se svodilo na ispovjedaonicu, nego se očitovalo i u konkretnim gestama koje su omogućavale iskustvo Gospodnje ljubavi, čak i na vlastitu tijelu. Svima rječito svjedoči utemeljenje bolnice ‘Casa Solievo dello Sofferenza’ (Dom za olakšavanje patnje) realizirano žarkom željom toga poniznog kapucina (…) Sljedeće stranice pružaju portret oca Pija u odnosu na milosrđe, pokušavajući istražiti različite vidove toga milosrđa, preko živoga glasa onih koji su ga, preko njegova djela, osobno iskusili. Želja mi je da ovo štivo potakne čitatelje da vjerodostojnije žive, po uzoru na sv. Pija iz Pietrelcine, Izvanredni jubilej milosrđa“, piše u uvodnoj riječi Rino Fisichella, predstojnik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije.

U Ispovijestima Augustin u svjetlu Biblije reinterpretira vlastiti životni put kako bi mogao shvatiti svoju sadašnjost i, još važnije, svoju budućnost. Pisane krajem četvrtog stoljeća, Ispovijesti su i danas jedno od najutjecajnijih djela zapadne književnosti.

»Augustin je najveći filozof otačkog vremena, možda najznačajniji i najutjecajniji teolog Crkve uopće. Kada se izvana na očigled rušio stari svijet sa svojom kulturom, postaje Augustin svjetionikom za buduće generacije novih naroda do dana današnjega. Njegov utjecaj pogađa sav crkveni život: ne samo filozofiju i dogmatiku, moral i mistiku nego i društveno-karitativni život, crkvenu politiku, državno pravo. Sav njegov napor bio je usmjeren prema traženju katoličke istine te Augustin, uza svu svoju originalnost, naglašava nepatvoreni crkveni autoritet. Kasnije crkvene odluke upotrijebile su možda najviše od svih teologa upravo Augustina. Ispovijesti, koje donosimo u novom hrvatskom prijevodu, duhovna su autobiografija Augustinova religioznog rvanja do godine 387. […] Ispovijesti predstavljaju, istina, autobiografiju, no ne u smislu nekog razračunavanja sa samim sobom ili s okolinom, ne u smislu pukih memoara, nego su one zapravo hvalospjev Božjoj Providnosti i milosti. […] Jedno je sigurno: Augustinov lik još uvijek svijetli kroz šesnaest stoljeća svojom iskrenošću i neumornim nastojanjem i čežnjom da spozna Boga i dušu. Samo Boga i dušu!«, piše u pogovoru knjige Vjekoslav Bajsić.

Tekstovi prate liturgijsku godinu i podijeljeni su u tri cjeline: Na liturgijskome vrelu, Misliti duhovno te Duhovnost i kultura. Autor povezuje Božju riječ, crkvenu tradiciju, koncilske i papinske dokumente (osobito nauk pape Franje) s pitanjima suvremenoga života, kulture i društva. Posebno mjesto zauzimaju teme milosrđa, periferije, ekumenizma, brige za stvoreni svijet, sinodalnosti i euharistije kao izvora svake kršćanske suradnje.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Ta je misao autora duboko zahvatila i odvela u obrnuto razmišljanje o Bogu, čovjeku i svijetu: Bog ne naređuje, nego silazi, razvlašćuje se i stavlja se u službu. Iz te kenoze rađa se suradništvo kao temeljni kršćanski modus vivendi – odnos Boga i čovjeka, čovjeka i Boga, vjernika međusobno te čovjeka sa zajednicom i svijetom.

Knjiga je posvećena blagopokojnom papi Franji, čiji je pontifikat obilježen upravo suradničkim, izlaznim i bratskim načinom crkvenoga djelovanja. Umjesto apstraktne teologije, autor nudi konkretne poticaje za život vjere koji se ostvaruje u služenju, dijalogu i odgovornosti prema bližnjemu.

Gospina krunica nastala je jednog prosinačkog jutra 1931. godine u jednom dahu, kada ju je sv. Josemaría napisao neposredno nakon slavljenja mise. Na njezine je stranice prenio svoj primjer meditiranja otajstava života Isusa i Marije i moljenja krunice.

Skupa s razmatranjem petnaest otajstava (radosnih, žalosnih i slavnih), ponavljanjem Očenaša i Zdravomarije i Slavaocu, krunica postaje neprekidno djelo vjere, nade i ljubavi, klanjanja i zadovoljštine.

Na početku puta prema svetosti, čiji je vrhunac potpuna predanost Isusu, stoji ljubav puna povjerenja prema Mariji. Želiš li je ljubiti, moraš je upoznati – a najbolji način je moliti Gospinu krunicu što bolje i što pažljivije.

Ova mala, ali duboka knjiga idealan je pratitelj za svakoga tko želi moliti krunicu srcem – bilo da je početnik ili onaj koji već godinama traži dublji susret s Kristom i Njegovom Majkom.

Otajstva svjetla dodana su krunici mnogo vremena nakon nastanka knjižice Gospina krunica, a u ovom izdanju su dodana te su za ovaj dodatak izabrani neki od mnogih tekstova osnivača Opusa Dei.

U ovoj privlačnoj i dubokoj biografiji član Družbe sinova Bezgrešne (Concettini) Aurelio Mozzetta, CFIC, donosi sveobuhvatnu ljudsku i duhovnu priču sluge Božjega Ivana Bonifacija Pavletića – mladog hrvatskog redovnika koji je u potpuno običnom svakodnevnom životu živio izvanrednu svetost. Od djetinjstva u Moslavini, preko rada u Grazu, do predanog redovničkog života u Rimu, Bonifacije pokazuje kako se Bog može tražiti i naći u najnormalnijim stvarima: u poslu, poslušnosti, molitvi i tihom služenju. Kao i drugi mladi sveci (Terezija iz Lisieuxa, Carlo Acutis, Ivan Berchmans, Marija Goretti…), i on je div Božje ljubavi življene u svakidašnjici.

Bio je doista izvanredan u običnim stvarima. Njegov život podsjeća nas da svetost nije rezervirana za iznimne okolnosti ni za velike geste, nego se rađa u jednostavnosti svakodnevice, u vjernom vršenju malih dužnosti i u neprestanom traženju Boga. Knjiga nas uvodi u srž njegove duhovnosti: slušanje Božje riječi, radost u bratstvu, predanost Crkvi i tihu, ali duboku ljubav prema siromasima i bolesnima.

„Onaj tko upozna Bonifacija, zaljubit će se u njega“, piše autor. Nakon čitanja ove knjige osjećat ćete kao da vam je postao brat i bliski prijatelj.

Tražitelj Boga topla je, nadahnjujuća i poticajna knjiga za sve koji žele otkriti kako se u današnje vrijeme može živjeti duboka vjera i radost u Bogu – u običnom, ali predanom životu.

Od velike su vrijednosti svjedočanstva samog utemeljitelja, blaženog Luigija Marije Montija, te snažna i svečana odluka kojom je Bonifacija predložio kao uzor za nasljedovanje: »Ne ustručavamo se predložiti ga kao primjer svima vama« zbog svih »vrlina i junaštva« koje je pokazao u životu i smrti.

Ova knjiga nije tek još jedna uspomena na mladog čovjeka koji je prerano otišao. Ona je snažan poziv – na život bez straha, na traženje onoga što je uistinu važno i na odbijanje površnog postojanja kada srce teži nečemu većem. Jer, kao što nas Pedro uči svojim primjerom, nije presudno koliko vremena imamo, nego što s njim činimo. A to može promijeniti sve.

Dok je studirao na sveučilištu, Pedru je dijagnosticiran agresivni rak. Unatoč teškoj bolesti, nastavio je živjeti punom snagom, s osmijehom i brigom za druge koja nikome nije otkrivala patnju koju je nosio. Njegova vedrina, unutarnja sloboda i duboka vjera u Krista pretvorili su patnju u dar – ponudio ju je za Papu i Crkvu. Posljednji dani, ispunjeni intenzivnom boli, bili su prožeti junaštvom, humorom i nepokolebljivom predanošću.

U predgovoru kardinal Arthur Roche (20. prosinca 2022.) piše: „Pred našim očima Pedro je, u Kristu i kroz Krista, postao mladić golemog rasta.“

Knjiga Nikad nisam bio sretniji dirljivo svjedočanstvo mladog sveca svakodnevice – idealna za mlade, obitelji i sve koji traže smisao i snagu u kušnjama života.

Riječ je o nježnoj i duboko dirljivoj priči koju je papa Franjo povjerio talijanskom piscu Thomasu Leonciniju s jasnom željom da bude objavljena „poslije“. Tako je ova knjiga postala njegova duhovna oporuka – tiha, ali snažna poruka koja ostaje nakon odlaska, poput zagrljaja onima koji ostaju.

Oblikovan poput bajke, a namijenjen svima – i djeci i odraslima – tekst Tri jezerska leptira nadilazi granice žanra i dobi. Priča prati dijete suočeno s osjećajem napuštenosti i samoće, koje postupno otkriva da nikada nije samo. Bez teoloških objašnjenja i velikih riječi, papa Franjo donosi jednostavnu, ali univerzalnu istinu: ljubav ostaje prisutna, čak i kada se čini da je sve izgubljeno.

U vremenu obilježenom nesigurnošću i gubicima, Tri jezerska leptira dolazi kao nježan, ali moćan podsjetnik na ono bitno. Središnja poruka knjige već odjekuje diljem svijeta:

„Ljubi i nikada ne prestaj ljubiti ovaj svijet.“

Ova mala, poetski snažna knjiga idealan je dar za sve generacije – duhovni dar utjehe, nade i neprolazne ljubavi.

Središnja nit knjige razrađena je u deset tematskih poglavlja – „protuotrova“ – kojima vlč. Odilon odgovara na pojavu „namrgođenog kršćanstva“. Svako poglavlje donosi duhovni lijek protiv potištenosti i vjerskog formalizma, prožeto dubokim biblijskim uvidima, osobnim svećeničkim iskustvima te elementima afričke kulture iz koje autor dolazi.

Radost koju naviješta knjiga Bog moje radosti nije površna ni naivna; to je radost Uskrsloga Krista, koji i dalje nosi rane – tvoje, moje, rane svijeta – jer mu je neiskorjenjivo stalo do čovjeka. Vjerovati u Boga Isusa Krista znači moći otkriti radost i usred patnje, nevolje i osjećaja nemoći.

Podnaslov Deset protuotrova namrgođenom kršćanstvu ne implicira da postoji neko službeno kršćanstvo koje je namrgođeno, već upozorava na duhovnu opasnost pretvaranja vjere u puko trpljenje, bez radosti i nade. Kršćanstvo, u svjetlu Isusova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća, mjesto je susreta sa smislom, dubokom radošću i ispunjenjem najplemenitijih ljudskih čežnji.

Riječ  je o doživljenim i proživljenim pričama svećenika i plodnog pisca, patera Tončija Trstenjaka, koji je u osam desetljeća svojega života bio svjedokom mnogih životnih radosti i ljudskih drama.

Iako govore o običnim ljudima i njihovim životima, ove kratke priče bude novu nadu i naravnu težnju za životom u Božjem okrilju. Jer Bog je ljubav, a ljubav je neizmjerna radost biti s Ljubljenim. To je put na koji nas podsjeća i na koji nas poziva autor.

Tonči Trstenjak, svećenik, isusovac, rođen je 1944. u Kotoribi. Pisac je tridesetak znanstvenih radova objavljenih u stručnim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Autor je više stotina novinskih članaka te mnoštva televizijskih emisija, scenarija, reportaža, komentara i dokumentarnih filmova na HRT-u. Od 2009. do danas piše kratke priče za najdugovječniji hrvatski katolički mjesečnik Glasnik srca Isusova i Marijina. Živi i djeluje u Rezidenciji Družbe Isusove u Opatiji kao pisac, voditelj  duhovnih vježbi i Bračnih vikenda.

Knjiga predstavlja obnovljenu i prepravljenu verziju zbirke Mertonovih eseja iz 1971. godine, a satkana je od dvaju dijelova: prvoga posvećenog obnovi života u monaškom miljeu, a drugoga razmatranju kontemplativnog života i njegove budućnosti. Merton čitatelja tako uvodi u duboku refleksiju o identitetu pojedinca, smislu poslušnosti, otvorenosti i mjestu kontemplacije u svijetu akcije.

Duhovni i psihološki uvidi ovih eseja oblikovani su u monaškom okružju, ali pitanja kojima se bave univerzalna su ljudska. Thomas Merton postavlja temelje osobnog rasta i preobrazbe kroz vjernost vlastitoj istini i vlastitoj nutrini. U središtu njegova promišljanja stoji čovjekova čežnja i potreba da postigne i sačuva svoj potpuno ljudski i osobni identitet.

U prvom dijelu knjige Merton razmatra „probleme i očekivanja“, „krizu identiteta“, mjesto poslušnosti, te pitanje: „Je li svijet problem?“ – sve to vodi do poglavlja „Kontemplacija u svijetu akcije“ i „Kontemplativci i ateisti“. Time Merton jasno stvara most između unutarnjeg iskustva molitve, tišine i klauzure te življenja u zajednici i svijetu. U drugom dijelu knjige, naslovljenom „Kontemplativni život“, autor postavlja pitanje ima li kontemplativni način života budućnost u modernom svijetu te kako se može živjeti autentična molitva i poslanje u vremenu velikih kulturnih i društvenih promjena.

„Kontemplativno iskustvo potječe iz potpuno nove svijesti o našem biću, da smo najviše svoji kad izgubimo sebe. Mi postajemo mi kada nađemo sebe u Kristu“, ističe Merton.

Za čitatelja današnjice – raspršenog između mnoštva zadataka i očekivanja – Mertonovo djelo Kontemplacija u svijetu akcije donosi smirenje i poticaj za kontemplativni život: životni poziv koji objedinjuje unutarnju dubinu i svjesno služenje.