Uvodeći u svoj roman esej o fra Bonaventuri Dudi, kao svojevrsnom raritetu u književnom izrazu, autor navodi razloge zašto se i kako dao na pisanje ovog djela: „Nakon ispraćaja posmrtnih ostataka fra Bonaventure Dude na Mirogoju, vraćao sam se prema franjevačkom Kaptolu. U srcu bol i potištenost, u duši ponesenost. Izdvojio sam se iz mnoštva koje se pješke ili vozilima vraćalo u grad. Nije mi se dalo ni s kim brojiti koliko je sve bilo ljudi, koji su uglednici nazočili, što su govorili govornici u oproštajnim besjedama (…) kao u brzom filmu navirale su mi slike iz fra Bonaventurina života…“ Na tragu tog „filma“ fra Bernardin nastavlja pisati ovaj roman esej zaustavljajući se na važnim događajima i odrednicama iz prebogata života fra Bonaventure Dude.

Ovaj Vjeropoj Riječi, kako piše akademik Josip Bratulić „zgusnut je i pjesnički tekst, koji je u isto vrijeme hagiografija, razgovori i odgovori na pitanja, kratki teološki sažeci o temeljnim istinama Crkve, dokumentacija koja je iznesena u govorenom obliku. Veliko djelo dostojno i vrijedno čitanja i promišljanja.“

Fra Ilija Vrdoljak navodi kako je riječ o „unutarnjem putovanju s fra Bonaventurom“ koje je „dragocjeno svjedočanstvo za još dublje poznavanje fra Bonaventure, spoznaja novih trenutaka iz njegova života, biseri iz trezora fra Bonaventurine duše“.

Pater Tonči Trstenjak već jedno desetljeće piše kratke priče za mjesečnik Glasnik Srca Isusova i Marijina. U biblioteci „Zrno“ Kršćanske sadašnjosti 2013. godine objavljena mu je zbirka „Božićna pomoranča – priče jednog svećenika“. Njegove su priče satkane od onoga što je doživio i proživio čovjek bogat pastoralnim iskustvom i svakovrsnim događajima u tijeku 75-godišnjeg života i rada.

Nakana autora nije bila napisati priče za zabavu, nego nastojati da se u njima osjeti odsjaj življenja evanđelja u svakidašnjim životnim prilikama naših suvremenika. One nam također omogućuju da kroz odškrinuta vrata uđemo u svijet i živote ljudi očima i srcem svećenika koji već pola stoljeća obavlja zahtjevnu zadaću propovijedanja evanđelja. Literarnim oblikom priče autor evanđeosku poruku prilagođuje suvremenom čitatelju, budi u njemu osjećaje i potiče ga na razmišljanje.

Naslovi nekih u knjizi sadržanih pripovijesti jesu: ″Zaručnik u svećenike ode″, ″Rosa nebeska″, ″Dragi Bog kod šjorʹ Ante″, ″Miris ruža velikog petka″, ″Patricijina krizma″, ″Mili i zvijer″, ″Učitelji s otoka ljubavi″, ″Getsemani dr. Ivana″, ″Bakin anđeo Dragan″, ″Kako je Viktor stišao oluju″, ″Put iz tuge u radost″.

Knjiga Laurin nos, Krešimira Šimića monografska je obrada hrvatske religiozne lirike 16. stoljeća. Iako je religiozna lirika toga razdoblja predmet proučavanja koji nije posve zanemaren u nacionalnoj filologiji, te postoje studije posvećene religioznomu pjesništvu kanonskih autora, poput Marka Marulića ili Mavra Vetranovića, sustavno proučavanje toga korpusa izostalo je. Knjiga Krešimira Šimića predstavlja stoga prvu književnopovijesnu sistematizaciju i valorizaciju toga, dosad nedostatno istraženoga, dijela hrvatske ranonovovjekovne književnosti.