Ovaj zbornik donosi priloge sa znanstvenoga skupa u prigodi 400. obljetnice dolaska kapucina – ovoga najmlađeg ogranka franjevačkog reda, osnovanog 1528. godine – u Rijeku. Prilozi su podijeljeni u tri tematske cjeline: iz riječke kapucinske prošlosti, iz knjižnice riječkoga kapucinskog samostana te općenito iz hrvatske kapucinske prošlosti.

Ovi radovi iznose na vidjelo ono što je “prašina vremena skrivala desetljećima, pa i od nas kapucina. Njihova su otkrića i spoznanja obogaćenje svima nama, ali i ohrabrenje za daljnja istraživanja” (iz predgovora zbornika, Fr. Jure Šarčević OFMCap).

Zbornik je veliki doprinos ne samo za “kapucinsku historiografiju”, nego i za crkvenu i općehrvatsku, te pokazuje kako su i koliko kapucini kao “pučki fratri” u hrvatskom narodu ostvarivali zahtjeve i poticaje evanđelja na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području.

Zbornik je izašao kao suizdanje Kršćanske sadašnjosti, Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i Matice hrvatske – Ogranak Rijeka.

Treće popravljeno i dopunjeno izdanje ovoga priručnika udovoljava potrebama onih čitatelja koji teže za dubljim i temeljitijim poznavanjem Biblije, posebno svakodnevnog života, kulture, civilizacije i politike biblijskih ljudi. U knjizi se obrađuje geografija Palestine, povijest Izraela i okolnih naroda, Izraelova kultura, civilizacija i sve što spada na njegov svakidašnji život.

Knjiga je u tom pogledu leksikografskog značenja: ona predstavljana neki način biblijsko-arheološki priručnik u širem smislu riječi. Ona razrađuje savkoliki materijal i duhovni svijet u kojem je živio biblijski čovjek i u kojem se rađala i razvijala Biblija Staroga i Novoga zavjeta.

Nezavisne Države Hrvatske je svojim novim uređenjem i politikom koja je bila pod vodstvom ustaškog režima bitno utjecala na cjelokupan život ondašnjeg društva, a onda i kulture, znanosti, pa i Katoličke Crkve. Imajući to u vidu, autor je uvjeren, a to je i u ranijim radovima kod više autora višestruko potvrđeno, da je moguće itekako opravdano istraživati kulturu, znanost, institucije, filozofiju, a sada i teologiju, u tom relativno kratkom, ali po mnogočemu i nesretnom razdoblju od svega četiriju godina.

Prvi dio knjge Teologija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj govori o Katoličkoj Crkvi za vrijeme NDH, a drugi o crkvenim obrazovnim institucijama u to vrijeme. Središnji, treći dio knjige predstavlja život i teološko stvaralaštvo općenito, a posebno teološko stvaralaštvo za vrijeme NDH, desetorice naših teoloških pisaca. To nisu svi teološki pisci koji su u tom povijesnom razdoblju živjeli i stvarali, ali su zasigurno najznačajniji i najplodniji teološki i crkveno-pravni pisci. U posljednjem dijelu istraživanja teološke misli za vrijeme NDH knjiga donosi popis objavljenih teoloških djela u obliku tiskanih knjiga te znanstvenih članaka, važnijih teološko-duhovnih promišljanja te spomene o pojedinim našim teološkim piscima. 

Sustavno i pregledno djelo, jasan i precizan metodološki pristup, kvalitetan znanstveni kritički odnos prema problematici i velik broj izvora korištenih, obrađenih ili predstavljenih u ovom rukopisu, daju knjizi Teologija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj visoku znanstvenu vrijednost i stručnu kvalitetu.

Istraživački cilj ove knjige jest kritičkom raščlambom dostupnog arhivskog gradiva, ali i već objavljenih izvora, novina, časopisa i dosadašnjih historiografskih dostignuća ocijeniti način na koji se razvijao odnos komunističke vlasti i Družbe te doći do realnih pokazatelja represivnog stava vlasti prema Družbi, koji se očitovao u promjeni naravi njezine djelatnosti od 1945. do 1952. godine, kao i u promjeni nekih dotadašnjih oblika života u Družbi.

Stav novih vlasti prema Crkvi i njezinim institucijama, u kojima je značajno mjesto zauzimala Družba, te kršćanskoj duhovnosti uopće, proizlazio je iz materijalističke ideologije na kojoj se počelo izgrađivati novo društvo. U njemu je svaka vjerska manifestacija isključivana iz javnosti i potiskivana »u sakristije«, a redovničkim zajednicama, brojčano reduciranim, bilo je mjesto unutar zidina samostana. Ovo se najzornije očituje na primjeru družbe sestara milosrdnica koje su zbog razgranate predratne i ratne odgojno prosvjetne i zdravstveno karitativne djelatnosti bile najviše izložene u javnosti.

Na mržnju odgovarati djelima kršćanske ljubavi i opraštanjem – ne uzvratnom mržnjom ili željom za osvetom – način je življenja po kojem milosrdnice nisu izgubile svoj identitet, a milosrđe koje su nastavile činiti bilo je upravo otkupljujuće: gradilo je ustrajno Družbina desetljeća u komunističkom vremenu. Razdoblje intenzivnih progona Družbe, koje knjiga opisuje, bilo je plodno razdoblje jasnije svijesti milosrdničkog poslanja. Nije dopuštalo polovičnost ili bilo kakvu usredotočenost na sebe i na svoje. Prisila, progoni i zatvaranja dovodili su do radikalnijega otvaranja prema onima kojima je trebalo doći. 

Pojam monah u kršćanskoj monaškoj književnosti prvi se put javlja kao terminus technicus u Atanazijevu “Životu sv. Antuna” u drugoj polovini 4. stoljeća.

Monah, prema Atanaziju, jest kršćanin koji se povukao od svijeta da bi živio na samotnome mjestu (fuga mundi). U tome je značenju pojam poglavito ušao u kasniju povijest. No, to nije prvobitno značenje pojma monah. Semantički, povijesno i fenomenološki pojam monah označuje asketa celibatarca, vjernika koji živi “sam”, ne u smislu življenja u nekom samotnom kraju, već poglavito zato što živi bez žene odnosno muža. Fenomen monaštva u najužoj je vezi s religioznim iskustvom općenito. Možemo kazati da je monaštvo način života koji je u funkciji nekog duhovnog cilja koji transcendira objektive zemaljskog života.

U ovom djelu naš vrsni poznavatelj otačkog razdoblja obrađuje monaštvo u nekršćanskom svijetu, monaštvo u židovstvu, kršćanski asketizam prvih stoljeća, monašku duhovnost, te povijest monaštva na istoku i zapadu.

Knjiga Utjelovljenje u kristologiji Johna Hicka svima koji se zanimaju za kristološke teme, profesorima i studentima, osobito ako pritom žele dublje ući u pitanja koja se danas katoličkoj teologiji suprotstavljaju, slično kao što su to nekada činila prva krivovjerna učenja. Djelo može biti od pomoći u boljem razumijevanju i razjašnjavanju takvih strujanja.

John Harwood Hick (1922. – 2012.) bio je profesor emeritus filozofije religije na Sveučilištu Claremont Graduate (SAD), profesor emeritus teologije na Sveučilištu u Birminghamu (UK) i suradnik Instituta za napredno istraživanje u humanističkim i društvenim znanostima na istom Sveučilištu. Ujedno je bio i podpredsjednik Britanskog društva za filozofiju religije i podpredsjednik Svjetskog kongresa religija. Jedan je od najznačajnijih filozofa religije druge polovice 20. stoljeća, svijetu poznat osobito po svojoj pluralističkoj hipotezi, odnosno religijskom pluralizmu, religijskoj epistemologiji i filozofijskoj teologiji.

Uz ime Johna Hicka gotovo sinonimno stoji pojam religijskog pluralizma. On ga je kao najistaknutiji predstavnik filozofije religijskog pluralizma za života gorljivo promovirao i o njemu napisao neka od svojih najpoznatijih djela. Pluralizam kao društvenu, političku, ekonomsku i religijsku pojavu teološka misao zasigurno ne može i ne smije zaobići, osobito onda kad je riječ o njegovim teološkim implikacijama na poimanje osobe Isusa Krista.

Teme koje se obrađuju u ovoj knjizi u svome osnovnome usmjerenju vode u konačnici prema osobi i djelu Isusa Krista i njegovoj temeljnoj poruci o Božjoj vladavini, njegovoj velikoj zapovijedi ljubavi koja obuhvaća sve ljude, pa čak i najveće protivnike i neprijatelje, te završava pred licem Boga milosrđa u kojem se mogu iskreno ogledati i vjernici i nevjernici.

Riječ je o člancima koju su izlagani na pojedinim znanstvenim skupovima, uglavnom objavljeni u pojedinim znanstvenim časopisima, zbornicima raznih vrsta i za razne prigode. Svi oni obrađuju važne biblijsko-egzistencijalne i sa životom usko povezane teme – njih 27 – koje obuhvaćaju i Stari i Novi zavjet.

Knjiga je po svojoj naravi, metodologiji i znanstvenom aparatu znanstvena i na znanstvenim racionalnim pretpostavkama utemeljena, pa stoga pretpostavlja određeno teološko i biblijsko predznanje.

„Podnaslov Biblijske teme vezane uz egzistenciju suvremenoga čovjeka u potpunosti odgovara sadržaju djela koje u svjetlu Biblije promatra različita pitanja koja postavlja današnji čovjek. Premda je autor kršćanin, katolik, svećenik i redovnik te dugi niz godina profesora na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, egzistencijalna pitanja koja postavlja i putovi koje pokazuje do biblijskoga odgovora imaju kao adresata svakoga čovjeka bez obzira na vjersku, nacionalnu i drugu pripadnost“, piše recenzent knjige Domagoj Runje.

Knjigu je autor, o 50. obljetnici djelovanja, posvetio Kršćanskoj sadašnjosti, njezinim utemeljiteljima, sadašnjem vodstvu i svim djelatnicima i djelatnicama.

Riječ je o prvoj knjizi niza “Amateca”, zbirci teoloških priručnika objavljenih na deset jezika pod međunarodnom koordinacijom izdavača Jaca Book, nadahnutih djelom i teologijom Henrija de Lubaca i Hanasa Ursa von Balthasara. Više je nego znakovito da cijela zbirka, sa sedam odsjeka i 22 knjige (na hrvatskome jeziku do sada objavljeno 12 svezaka), započinje knjigom najvećega suvremenog povjesničara religija, Juliena Riesa, koji je stopama Mircee Eliadea dao presudan doprinos definiranju novoga disciplinskog područja, utemeljenoga na osjećaju svetoga u čovjeku. Knjiga U potrazi za Bogom. Put religijske antropologije, predstavlja čovjeka u potrazi za Bogom u sklopu i u svjetlu religijske antropologije, dakle, discipline koja se razlikuje od religijske etnologije, same povijesti religija i religijske sociologije. Ona proučava čovjeka bilo kao tvorca i korisnika svega onoga simboličnoga u svetome bilo kao nositelja religijskih vjerovanja prema kojima se upravljaju njegov život i ponašanje. Riječ je o čovjeku promatranom u jedinstvu i svojem totalitetu: čovjeku tijela i duše, srca i savjesti, misli i volje. Ta se antropologija temelji na životu i ponašanju homo religiosusa u odnosu na iskustvo svetoga.

Julien Ries (1920.-2013.), svećenik, predavač na Katoličkome sveučilištu u Louvian-la Neuveu, osnivač Centra za povijest religija, predstojnik Orijentalnog instituta, član Tajništva za nekršćane, pisac četrdesetak knjiga iz područja povijesti religija.