Hadrijan Franjo Borak – Tomislav Janko Šagi-Bunić. Korespondencija 1947. – 1979. otkriva širok raspon tema: skolastičku i franjevačku filozofiju, crkvenu povijest, patrističku kristologiju, koncilsku teologiju, odjeke i pripreme za Drugi vatikanski koncil, pitanja svećeničkog i redovničkog odgoja, stanje u kapucinskom redu te aktualna zbivanja u općoj i mjesnoj Crkvi. Pisma su istodobno i intelektualno bogata i ljudski topla – ispunjena savjetima, raspravama, ohrabrenjima, neslaganjima, humorom, brigama i radostima koje prate njihovo profesorsko, odgojiteljsko i provincijalsko djelovanje.

Posebnu vrijednost ima činjenica da su se Borak i Šagi-Bunić prvih petnaest godina dopisivali bez ikakva osobnog susreta. Unatoč fizičkoj udaljenosti, njihova pisma svjedoče o rijetkoj bliskosti, o prijateljstvu koje se oblikuje kroz misao, molitvu i zajedničku odanost Kristu i Crkvi. U njima se zrcali i duhovna osjetljivost vremena: oprez u pisanju, strahovi i ograničenja koja je donosio komunistički režim, ali i nepokolebljiva želja za istinom, znanstvenom ozbiljnošću i crkvenom obnovom.

U knjizi se nalaze i vrijedni prilozi – dokumenti, govori, bilješke i popisi – koji dodatno osvjetljuju kontekst i sadržaj korespondencije. S pismima oni tvore jedinstven povijesni i duhovni dokument: kompendij prijateljstva, intelektualne slobode i redovničke zauzetosti, u kojem se prepoznaje ono što je sv. Jeronim napisao sv. Augustinu: prijatelju se govori kao „drugom sebi“.

Ova korespondencija, premda nastala u drukčijem vremenu i u drukčijim okolnostima, i danas snažno progovara – kao svjedočanstvo predanosti, bratske podrške i nesebičnog služenja koje donosi plodove u životima mnogih. Borakova i Šagi-Bunićeva pisma još su jedan primjer njihova uspjelog Bogu posvećenog života i iskorištenih talenata kojima je Bog obdario i jednog i drugog za odgovorno služenje Bogu i čovjeku. Zato ona i danas, u vremenu naših drukčijih, svakodnevnih digitalnih korespondencijâ, uz one dosadašnje tradicionalne oblike, mogu biti svakom čovjeku poticajno svjedočanstvo jednog nesebičnog napora služenja drugome i drugima koji se uvijek isplati te donosi sigurne i bogate plodove i za živote drugih ljudi.

Polazeći od bogate građe Mardešićeva opusa, autor rasvjetljuje ključne teme koje su oblikovale njegov znanstveni i vjernički put: dostojanstvo ljudske osobe, koncilsko shvaćanje Crkve, dijalog vjernika i nevjernika, izazove ideologizacije vjere, fenomen desekularizacije te potragu za izvornim kršćanstvom. Matulić pokazuje kako je Mardešićev pristup – istodobno znanstveno rigorozan i duboko prožet osobnom vjerom – otvorio prostor za novo razumijevanje odnosa Crkve i suvremenog društva.

Knjiga Željko Mardešić – Promicatelj koncilske obnove Crkve u Hrvatskoj pokazuje kako Mardešićeva sociološka i religiološka istraživanja nisu bila tek znanstvena analiza religijskih pojava, nego i osobno svjedočanstvo vjere prožeto evanđeoskim nadahnućem. U središtu njegova promišljanja nalazi se uvjerenje da je Drugi vatikanski koncil ponovno stavio evanđelje u samo srce života i poslanja Crkve te otvorio put dijalogu, milosrđu, pomirenju i vjerodostojnom kršćanskom svjedočenju u suvremenome svijetu.

Matulićeva knjiga ne nudi cjelovitu ocjenu Mardešićeva opusa, nego se usredotočuje na one teme koje otkrivaju njegovu trajnu aktualnost za teologiju i crkveni život. Istodobno predstavlja svojevrsni hommage čovjeku koji je među prvima u Hrvatskoj prepoznao duboko značenje koncilskih poticaja te ih dosljedno promicao u javnom, crkvenom i intelektualnom prostoru.

Ovo djelo predstavlja vrijedan doprinos hrvatskoj teološkoj, sociološkoj i crkvenoj misli. Namijenjeno je svima koji žele dublje razumjeti Drugi vatikanski koncil, njegovu recepciju u Hrvatskoj te osobu i djelo Željka Mardešića – jednog od najvažnijih svjedoka i promicatelja koncilskog duha u našoj Crkvi.

Bez upuštanja u dogmatske rasprave i aktualne polemike, autor se usredotočuje na pitanje: kakvi su i kakvi bi trebali biti svećenici i redovnici danas, u društvu koje je pluralno, ali često i indiferentno prema evanđelju? Njegovi odgovori dolaze iz vjerničkog i životnog iskustva, utemeljeni na dubokom odnosu s Bogom kao temelju svećeničkog identiteta.

Šarčević u knjizi Svećenici i redovnici – učenici Isusovi promatra svećeničko i redovničko zvanje ne kao izdvojenost iz svijeta, nego kao poziv na življenje evanđelja usred svijeta – ali bez svjetovnih mjera, u duhu Isusova nasljedovanja. Njegova razmišljanja oblikuju se u knjigu koja, kako sam kaže, ostaje nedovršena poput samog hoda vjere.

Esther Gitman doktorirala je na Odsjeku za povijest City University of New York, a spoznaje svojeg istraživanja sažela je u knjizi Kad hrabrost prevlada – When Courage Prevailed koju je na hrvatskom jeziku objavila Kršćanska sadašnjost 2012. godine, a obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Autorica potom nastavlja sustavno istraživanje problematike Židova u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i pitanja o nedužnosti kardinala Alojzija Stepinca. Rezultat tih nastojanja je i knjiga Alojzije Stepinac – Pillar of human rights, objavljena po prvi put na engleskom jeziku u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i HKS-a.

Svake godine, 10. veljače, na godišnjicu smrti mučenika, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, iako mnogi nadahnuto propovijedaju na Stepinčevo, posebno se među vjernicima iščekuje riječ zagrebačkoga nadbiskupa, zbog njegove posebne odgovornosti kao Stepinčevog nasljednika te čuvara i baštinika njegovoga duhovnog blaga.

Ove homilije na Stepinčevo kardinala Bozanića nastajale su i izgovarane su tijekom četvrt stoljeća njegove službe, a sada započinju nov život. Ovo je prva knjiga u planiranom nizu koji će predstaviti ili, bolje, ponovno ponuditi na razmatranje pastirsku riječ nadbiskupa Bozanića, a niz nosi naslov: Kardinal Josip Bozanić – Izabrana žarišta. Nakana je usmjeriti pozornost na slavlja, susrete i događaje u kojima su prisutnost i riječ kardinala Bozanića imale veliko značenje.

Knjiga Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost bit će blagotvorna kao duhovno štivo za rast djece Božje; u ovim će homilijama vjernici i ljudi otvoreni istini moći još bolje upoznati našega Blaženika, a istraživači će iščitati četvrtstoljetnu povijest velikih moralnih izazova koji su pratili naše vjernike i društvo u kojem su živjeli i djelovali.

Tu je također i prikaz odabranih tema iz slikopisa »Život Majke Božje« fra Serafina Schöna u klaustru samostana. U nastavku knjige se prikazuju zavjetni darovi u riznici svetišta i eksponati u Kapeli zavjetnih darova. Na kraju slijedi kraći osvrt na karakteristične grafite po zidovima i inventaru svetišta.

U sedamstogodišnjoj povijesti najstarijega hrvatskog marijanskog svetišta, na Trsatu, nebrojeni su vjernici i hodočasnici na najrazličitije načine izražavali zahvalnost na ukazanoj milosti, ili upućivali molbe Majci Božjoj. Usmena predaja i sačuvani materijalni dokazi: samostanski anali i zavjeti u obliku zapisa, predmeta i slika što ih je pobožni puk stoljećima poklanjao svojoj Trsatskoj Gospi, impresivno svjedoče da je među njima bio velik broj bolesnih i unesrećenih, kao i njihovih najbližih.

Premda su votivi svojevrsna posebnost ovoga svetišta, ne manje izazovan je i preostali likovni inventar koji uz primarnu – religijsku poruku i zavidne artističke kvalitete, pobuđuje pozornost i s brojnih drugih polazišta.

Trsatska Majka milosti i Gospa od zdravlja donosi pregled ovih tema i ukazuje na to da je, sagledano s racionalnijega motrišta, trsatsko svetište neupitno prvorazredni vjerski i univerzalni spomenik s neiscrpnim duhovnim, ali i mogućim praktičnim inspiracijama.

»Ne treba zaboraviti najvažniju lekciju: ponovno iščitavati priču svojega života važno je kako bismo se prisjetili i nešto prenijeli onomu tko nas sluša. Kako bismo naučili živjeti, međutim, svi moramo naučiti ljubiti« (papa Franjo).

Pripovijedajući ovdje prvi put priču o svojem životu, osvrćući se na događaje koji su obilježili čovječanstvo u posljednjih osamdeset godina, papa Franjo otkriva porijeklo onih ideja koje mnogi smatraju odvažnima i koje ističu njegov pontifikat: od hrabrih izjava protiv siromaštva i uništavanja okoliša do poticaja upućenih svjetskim vođama kako bi zacrtali drukčiji smjer u pitanjima kao što su dijalog među narodima, utrka u naoružanju, borba protiv nejednakosti.

Od izbijanja Drugoga svjetskog rata 1939. godine – kada je budući papa imao gotovo tri godine – do naših dana, Jorge Mario Bergoglio vodi čitateljice i čitatelje za ruku prateći ih svojim sjećanjima na nesvakidašnjem putovanju kroz desetljeća. Papin glas, s njegovim vrlo osobnim sjećanjima, izmjenjuje se s glasom pripovjedača koji u svakom poglavlju rekonstruira povijesni scenarij u kojem se ona odvijaju.

Papinim riječima: »ŽIVOT izlazi na svjetlo dana ponajprije kako bi osobito oni mlađi mogli poslušati glas jednoga starijeg čovjeka i razmisliti o onome što je naš planet doživio, kako ne bi ponovili pogreške iz prošlosti. Sjetimo se, primjerice, ratova koji su harali i nastavljaju harati svijetom, sjetimo se genocida, progona, mržnje među braćom i sestrama različitih vjera! Koliko patnje! Kad stignemo do određene dobi, važno je, i zbog nas samih, ponovno otvoriti knjigu sjećanja i pamtiti, kako bismo učili gledajući u prošlost, kako bismo pronašli ono loše, ono otrovno što smo proživjeli, zajedno s počinjenim grijesima, ali i oživjeli sve ono dobro što nam je Bog poslao. To je vježba razlučivanja koju bismo svi trebali učiniti, prije nego što bude prekasno!«

Tiha moć knjiga je o diplomaciji Svete Stolice. Diplomacija Svete Stolice obuhvaća širok splet odnosa i aktivnosti Katoličke Crkve s državama i međunarodnim organizacijama i institucijama. Knjiga opisuje neke od tih odnosa, želeći biti tek uvod u bolje razumijevanje naravi i načina djelovanja Svete Stolice u kontekstu međunarodne zajednice, kao i u odnosima s pojedinim državama.

Diplomacija Svete Stolice odražava, u svojim brojnim aktivnostima, prioritete Katoličke Crkve, tipične za njezinu duhovnu i društvenu narav. Sveta Stolica je subjekt međunarodnog prava: uspostavlja diplomatske odnose, ima pravo aktivnog i pasivnog poslanstva, potpisuje ugovore s državama, sudjeluje u radu međunarodnih organizacija.

Teme obrađene u ovoj knjizi nisu samo teoretske naravi nego na konkretnim primjerima zorno nastoje pokazati način djelovanja Svete Stolice u odnosima s pojedinim državama, kao i u okviru međunarodne zajednice. Osim toga, sadrže i osobna iskustva autora, izražena direktno ili indirektno, kroz opis događaja u kojima je sudjelovao. Ta činjenica daje dodatnu vrijednost prikazu i analizi opisanih događaja.

U osam dijelova, Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice pruža dubinsko razumijevanje vatikanske diplomacije, nudeći čitateljima uvid u njenu povijest, trenutne prakse i buduće smjernice, obrađujući teme kao što su: Ivan Pavao II. i pad Berlinskog zida, Sveta Stolica i Njemačka, Sveta Stolica i Ukrajina, Sveta Stolica i Hrvatska, Sinodalna Crkva.

Još se mnoge teme spominju u ovoj knjizi, ali iz očitih razloga nisu sve mogle biti jednako obrađene, jer je riječ samo o svojevrsnom uvodu u diplomaciju Svete Stolice. Ipak, može se zaključiti da diplomacija Svete Stolice sudjeluje u poslanju Katoličke Crkve. Sadržaj njezina djelovanja teološke je naravi: naviještanje evanđelja koje Crkva nastoji promicati i preko diplomatskih sredstava i metoda.

Kardinal Franjo Kuharić jedan je od najvećih sinova Katoličke Crkve u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Bio je ključna pastirska figura u prijelomnim povijesnim trenutcima Katoličke crkve i hrvatskoga naroda u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebno početkom devedesetih godina 20. stoljeća tijekom Domovinskoga rata i osamostaljenja Republike Hrvatske. Dobro je poznata i fama sanctitatis koju je kardinal Kuharić uživao i još uvijek uživa među hrvatskim katoličkim pukom.

Život i djelo kardinala Franje Kuharića na jednom mjestu daje dobar, iako ne iscrpan i konačan, prikaz Kuharićeva života i djela. U ovom zborniku objavljena su dvadeset i tri priloga (od dvadeset i osam obrađenih tema na samom simpoziju) te prigodni pozdravni govori na otvaranju i zatvaranju simpozija. 

Na samom početku zbornika čitatelj će naići na kronološki pregled Kuharićeva života i pastirskoga služenja, o čemu je pisao Anđelko Košćak. Stjepan Baloban pisao je o kardinalu Kuhariću kao crkvenom i moralnom autoritetu u vremenu komunizma, a pokriveno je i njegovo djelovanje na čelu Biskupske konferencije Jugoslavije od 1970. do 1991. (o čemu je pisao Ratko Perić), „Žalosni Božić“ 1971. i Hrvatsko proljeće u dnevniku (nad)biskupa Franje Kuharića (Ana Biočić i Vatroslav Siketić), uloga kardinala Franje Kuharića kao predvodnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj u procesu stvaranja hrvatske države i u vrijeme Domovinskog rata (Julija Barunčić Pletikosić i Ante Nazor).

Juraj Batelja pisao je o odnosu bl. Alojzija Stepinca i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, dok je Miroslav Akmadža produbio temu djelovanja nadbiskupa Franje Kuharića (njegovi javni prosvjedi, poslanice i propovijedi, uz oštre reakcije državnih vlasti) tijekom komunističkoga režima (1970. – 1989.), političkih nemira i pogoršanja odnosa Crkve i države. Zbornik nadalje okuplja niz zanimljivih tema iz raznih perspektiva. Tu je, primjerice, i ona vezana uz tisak i izdavaštvo, o kojoj su pisali Stjepan Brebrić (Nadbiskup Franjo Kuharić i razvoj Kršćanske sadašnjosti) i Anto Mikić ((Nad)biskup Franjo Kuharić kao odgovorni urednik Glasa Koncila (1964. – 1970.)), kao i tema njegovih poslanica, poruka, propovijedi i govora o kojima su pisali Marija Pehar (Mariološko-marijanski sadržaji u propovijedima i govorima zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića), Tomislav Hačko (Kardinal Franjo Kuharić i glavne teme božićnih, korizmenih i uskrsnih pastirskih poruka), Branko Murić (Nadbiskup Franjo Kuharić i Crkva iz naroda. Pastirski poticaji primjene koncilskog nauka o Crkvi u njegovim javnim nastupima) i Želimir Puljić (Otajstvo biskupske službe u nastupima sluge Božjega Franje kardinala Kuharića). O  četiri osnovne značajke duhovnosti koju je promovirao kardinal Kuharić i glavnim temama moralnog naučavanja pisali su Tonči Matulić i Ante Bekavac (Glavne moralne teme u naučavanju nadbiskupa Franje Kuharića: čovjek, grijeh, nadnaravne krjeposti, moralna savjest i moralni zakon) te Franjo Podgorelec (Značajke duhovnosti koju je promicao kardinal Franjo Kuharić).

U susretu sa svetim. Pitanje o Bogu u dijalogu kršćanstva i suvremene kulture je nastojanje da se dadne doprinos teološkom promišljanju oko nastojanja da nam se razne metamorfoze suvremene kulture jednostavno ne nametnu ili nas pregaze, nego da budemo svjesni načina na koji ih trebamo prihvaćati i usmjeravati a da se u njima ne izgubi Bog, a samim time i čovjek.

Knjiga U susretu sa svetim podijeljena je na tri dijela. Prvi dio govori o biblijsko-teološkom utemeljenju kršćanskog poimanja i odnosa prema svetom. Drugi dio razlaže kršćanski govor o svetom pred izazovima suvremene kulture, a treći dio govori o kršćanskom bratstvu kao spasenjskom udioništvu u Božjoj svetosti.

U susretu sa svetim djelo je dviju autorica. Prof. dr. sc. Nela Veronika Gašpar, članica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi, redovita je profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na katedri dogmatske teologije.

Izv. prof. dr. sc. Silvana Fužinato, članica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, predaje biblijsku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku.