»Ne treba zaboraviti najvažniju lekciju: ponovno iščitavati priču svojega života važno je kako bismo se prisjetili i nešto prenijeli onomu tko nas sluša. Kako bismo naučili živjeti, međutim, svi moramo naučiti ljubiti« (papa Franjo).

Pripovijedajući ovdje prvi put priču o svojem životu, osvrćući se na događaje koji su obilježili čovječanstvo u posljednjih osamdeset godina, papa Franjo otkriva porijeklo onih ideja koje mnogi smatraju odvažnima i koje ističu njegov pontifikat: od hrabrih izjava protiv siromaštva i uništavanja okoliša do poticaja upućenih svjetskim vođama kako bi zacrtali drukčiji smjer u pitanjima kao što su dijalog među narodima, utrka u naoružanju, borba protiv nejednakosti.

Od izbijanja Drugoga svjetskog rata 1939. godine – kada je budući papa imao gotovo tri godine – do naših dana, Jorge Mario Bergoglio vodi čitateljice i čitatelje za ruku prateći ih svojim sjećanjima na nesvakidašnjem putovanju kroz desetljeća. Papin glas, s njegovim vrlo osobnim sjećanjima, izmjenjuje se s glasom pripovjedača koji u svakom poglavlju rekonstruira povijesni scenarij u kojem se ona odvijaju.

Papinim riječima: »ŽIVOT izlazi na svjetlo dana ponajprije kako bi osobito oni mlađi mogli poslušati glas jednoga starijeg čovjeka i razmisliti o onome što je naš planet doživio, kako ne bi ponovili pogreške iz prošlosti. Sjetimo se, primjerice, ratova koji su harali i nastavljaju harati svijetom, sjetimo se genocida, progona, mržnje među braćom i sestrama različitih vjera! Koliko patnje! Kad stignemo do određene dobi, važno je, i zbog nas samih, ponovno otvoriti knjigu sjećanja i pamtiti, kako bismo učili gledajući u prošlost, kako bismo pronašli ono loše, ono otrovno što smo proživjeli, zajedno s počinjenim grijesima, ali i oživjeli sve ono dobro što nam je Bog poslao. To je vježba razlučivanja koju bismo svi trebali učiniti, prije nego što bude prekasno!«

Knjiga je objavljena kao 9. svezak u nizu “Razgovori i svjedočanstva” biblioteke “Polazišta” KS-a.

Ovo je 7. svezak u nizu “Razgovori i svjedočanstva” biblioteke “Polazišta” Kršćanske sadašnjosti.

„Kardinal Robert Sarah ima izvanredan životopis iako je sam uvjeren da mu je život posve običan. Kardinal Robert Sarah je Bogu pratitelj, čovjek milosrđa i opraštanja, čovjek šutnje, dobar čovjek (…) I ako bi trebalo zapamtiti samo jedan odlomak ove knjige, onda je to nedvojbeno kardinalovo pouzdanje, koje se odnosi na trenutak kad se činilo da mu nikako neće biti moguće preuzeti biskupsku službu, zbog svih političkih, gospodarskih i društvenih teškoća u Gvineji. Nato je Robert Sarah otišao na samotno mjesto, daleko od buke i bijesa, da bi se usredotočio na Boga, posteći nekoliko dana bez hrane i vode, drugujući jedino s euharistijom i Biblijom. U tome činu je sva osobnost dječaka iz Ourousa, kojega su vodili misionari Duha Svetoga. I ni u čemu drugom. Njegova poruka se zaista poklapa s porukom pape Pavla VI., koji se 1970. nije bojao ustvrditi: ‘Svatko treba učiti moliti istodobno u sebi i iz sebe. Kršćanin bi se trebao naučiti osobnoj molitvi. Svaka duša je hram. Ulazimo li u hram svoje savjesti da bismo se klanjali Bogu, koji je u njoj prisutan? Hoćemo li biti prazne duše, iako smo kršćani, ispražnjene duše, koje zaboravljaju otajstveni i neizrecivi susret, djetinji i zanosni dijalog, što nam ga se Bog, Bog jedan u trima osobama, udostojao pružiti u našoj nutrini?’ (…) Poput monaha, i on je svjestan da su jednoličnost i ponavljanje dana koji prolaze skriveno utočište za nepatvoreni susret s Bogom. Koliko li mu je puta tijek života potvrđivao da ga Bog čeka uvijek malo dalje…“ –  piše o ovoj iznimnoj knjizi kardinal Josip Bozanić.

Ovo je 1. svezak u nizu “Razgovori i svjedočanstva” biblioteke “Polazišta” Kršćanske sadašnjosti.

O Vrhovčevu Dnevniku i njegovu značenju za proučavanje političke i kulturne povijesti najviše je pisala Miroslava Despot. Ona je u svojim tekstovima upoznala svjetsku javnost s Vrhovčevim Dnevnikom, a u domaćem je tisku objavila niz radova u kojima je istaknula značenje toga Dnevnika kao izvor političke, kulturne i zdravstvene povijesti hrvatskoga naroda početkom 19. st. Jednako je on važan i za proučavanje nekadašnjeg života i prilika u Zagrebu i Hrvatskoj pa i same Europe na početku 19. st. Bernardi Stulli isticao je važnost Dnevnika za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u razdoblju odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i buđenja mađarskog nacionalizma. Ovo monumentalno vrelo od kapitalne važnosti za hrvatsku historiografiju tiskano je kao suizdanje Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Odsjeka za povijest i Zavoda za hrvatsku povijest te Kršćanske sadašnjosti.

Suizdavači ovog djela su Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanska sadašnjost.

U ovoj knjizi iznimne snage pronaći ćete 12 vrlo jednostavnih, ali dubokih i mudrih pravila koja će vam pomoći da dovedete svoje misli, svoju osobnost i svoj dom u red te da radeći na vlastitomu poboljšanju ujedno poboljšate i cijeli svijet.

Pišući s puno humora Peterson nam donosi zanimljivu i edukativnu knjigu punu iznenađujućih zaokreta – uči nas zašto ne smijemo prigovarati dječacima i djevojčicama dok se skejtaju po ogradama, zašto one koji olako kritiziraju čeka teška sudbina te zašto uvijek trebamo pogladiti mačku kada je sretnemo na cesti. Kako nas živčani sustav jastoga može poučiti o tomu kakav stav tijela moramo zauzeti (ispravite leđa!) i kako da postignemo uspjeh u životu? Kojim strašnim putovima ljudi kroče kada postanu ogorčeni, osvetoljubivi i arogantni? Zašto trebamo vlastitu kuću dovesti u red prije nego što počnemo kritizirati druge? Zašto se trebamo uspoređivati s time tko smo mi bili jučer, a ne s onim što je netko drugi danas? Kako ćemo naći „sreću“ i zašto nam ona ne smije biti prvotni cilj?

Jordan Peterson široko razlaže svoju temeljitu argumentaciju govoreći o disciplini, slobodi, pustolovini i odgovornosti – iz mudrosnih tradicija svih kultura probrao je ono najvažnije i sažeo u dvanaest praktičnih i dubokih pravila o tome kako živjeti smislenijim životom.

12 pravila za život knjiga je koja iz temelja potresa suvremena općeprihvaćena stajališta, knjiga koja će preobraziti i uzdići srce i um svakoga čitatelja.

Papa Franjo se jednostavnim i izravnim riječima obraća svakomu muškarcu i svakoj ženi na planetu te uspostavlja povjerljiv osobni dijalog. U središtu je tema koja mu je najviše na srcu – milosrđ­e – oduvijek glavni temelj njegova svjedočenja, a sada i njegova pontifikata. Sa svake stranice izbija želja da dopre do svih duša – unutar i izvan Crkve – koje traže smisao života, put mira i pomirenja, lijek za tjelesne i duhovne rane. Na prvomu mjestu da dopre do onoga dijela nespokojnoga i ranjenoga čovječanstva koji traži da ga se prihvati, a ne da ga se odbacuje: do siromaha i marginaliziranih, zatvorenika i prostitutki, ali i do dezorijentiranih i onih koji su daleko od vjere, do homoseksualaca i rastavljenih.

U razgovoru s vatikanistom Andreom Torniellijem – preko uspomena iz mladosti i dirljivih zgoda iz svojega iskustva pastira – Papa iznosi razloge za izvanrednu Svetu godinu, koju je silno želio. Ostajući svjestan etičkih i teoloških pitanja koja izranjaju on ističe da Crkva ne smije nikome zatvoriti vrata; naprotiv, zadaća joj je utjecati na savjesti kako bi otvorila pukotine za prihvaćanje odgovornosti i za udaljavanje od učinjenoga zla.

U iskrenu razgovoru papa Franjo ne izbjegava ni suočavanje s bitnim pitanjem odnosa između milosrđ­a, pravde i korupcije.

A kršćane koji se svrstavaju me­đu pravednike podsjeća: I papa je čovjek kojemu je potrebno Božje milosrđ­e.

Božje je ime Milosrđe objavljuje se uz veliku svjetsku promociju istodobno u 86 zemalja.