Od vojnika do biskupa – život obilježen milosrđem

Sveti Martin Tourski, čiji se spomendan slavi 11. studenoga, najpoznatiji je po prizoru u kojem kao rimski vojnik dijeli svoj plašt sa siromahom. Ta je gesta postala prepoznatljiv simbol njegova života, ali i podsjetnik na kršćanski poziv da u drugome čovjeku prepoznamo bližnjega kojemu smo pozvani pomoći.

Martinov život, međutim, obuhvaća mnogo više od te poznate epizode. Nakon vojne službe posvetio se kršćanskom životu, monaštvu i službi biskupa u Toursu. Živio je u siromaštvu i askezi, zauzimao se za ljude u potrebi te svojim djelovanjem svjedočio vjeru. Upravo je njegova osjetljivost za tuđu nevolju jedna od glavnih niti koje povezuju događaje iz njegova života.

O svemu tome pripovijeda Sulpicije Sever, Martinov suvremenik i sljedbenik, koji je krajem 4. stoljeća napisao Vita Martini – životopis svetoga Martina. Njegovo je djelo temeljni pisani izvor za upoznavanje Martinova života, a ujedno i jedno od važnih djela ranokršćanske književnosti.

Knjiga Život svetoga Martina, objavljena u sunakladništvu Kršćanske sadašnjosti, Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i Kulturnoga centra sv. Martin – Hrvatska, donosi prijevod Sulpicijeva djela s latinskoga jezika koji je priredio prof. dr. sc. Stjepan Kušar. Riječ je o prvom prijevodu Vita Martini na suvremeni hrvatski jezik.

Vrijedno djelo prvi put na suvremenome hrvatskom jeziku

Martinov lik ne valja promatrati samo kroz njegovu svetačku veličinu, nego i kroz put kojim je do nje došao. Sulpicije Sever prikazuje čovjeka snažnih osjećaja, koji je znao biti ganut tuđom patnjom i odlučno reagirati na nepravdu. Upravo ta ljudska dimenzija Martinova lika čini njegovo svjedočanstvo bliskim i današnjem čitatelju.

Uz sam životopis, izdanje donosi opsežan uvod i pogovor koji čitatelja upoznaju s povijesnim okolnostima 4. stoljeća, Martinovim životom i djelovanjem te Sulpicijem Severom i značenjem njegova spisa. Mali terminološki rječnik olakšava razumijevanje manje poznatih pojmova, a zemljopisni prikaz i karta Martinovih putova pomažu pratiti mjesta na kojima je živio i djelovao. Knjigu dodatno obogaćuju likovni prilozi slikarice Vjere Reiser, nadahnuti prizorima iz života svetca.

Studeni uz sv. Martina – vrijeme za čitanje i nadahnuće

Blagdan sv. Martina u hrvatskoj se tradiciji povezuje s brojnim običajima, a često i s vinom i proslavama. Knjiga Sulpicija Severa poziva nas da se vratimo samomu svetcu i vrijednostima koje je utjelovljivao: milosrđu, skromnosti, zauzetosti za druge i vjernosti Kristu.

Knjiga mjeseca studenoga Život svetoga Martina Sulpicija Severa dostupna je uz 30 % popusta u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

„Dok slavimo svetkovinu Sviju svetih i kad se spominjemo neimenovanih svetaca svih naraštaja, svih životnih dobi, stanja, poziva i statusa, kada među njima prepoznajemo i ljude s kojima smo živjeli, a koji su na nas ostavili dubok dojam kojim smo doticali ili slutili božansku iskru svetosti u njima – svetost nam ususret dolazi kao temeljna i najvrjednija ljudska danost. Gotovo da bi se smjelo reći kako je svetost jedina istinska kršćaninova alternativa.

Svetost je izazov i poziv, ponuda i trud, a nadasve je milost i darovanost koja u ovome postojanju svjedoči o jedinom apsolutno Svetom – o Bogu. U suradničkom zalaganju i produhovljenom osluškivanju svetost naznačuje neslućene čovjekove mogućnosti, otkriva nove putove i načine, podnosi tegobe i nedaće, stvara prostore mira i radosti, otvara se uvijek novim nadahnućima, a opreka je zlu, grijehu i nemiru.

Svetost je stoga otkinut dio neba na ovozemaljskome putovanju. Ona je miris i prosjaj vječnosti, nagovještaj budućnosti i osmišljenje sadašnjosti. Svetost je razasuta u ovo postojanje kao darovana stvarnost i zaslužna suradnja s milošću. Ona u sebi skuplja sve naše ljudsko i pročišćuje to ljudsko u božanskoj kupelji.

Kao takva, svetost se u ovome postojanju nadaje kao najistinskija potvrda ljudskosti i najzanosnija naznaka vječnosti. Ona unosi smisao u poredak stvari i stvarnosti, vidi rješenja u zlu stanju i vremenu i uvijek je poziv na prvostvoreni sklad za koji je čovjek i svijet ugođen. Svetost je uvijek aktivna. Strana joj je pasivnost i rezignacija. Svetost, naravno, nije rezervirana samo za izabrane, već je poziv svima da ju ostvarujemo, usprkos vlastitim nedostatcima, slabostima pa i grijesima. Ne, ona nije bezgrešnost, premda se ne miri s grijesima. Ona nije ni savršenost, premda se ne miri s nesavršenostima. Nije ni lagodna uljuljkanost u užitcima, premda ne prezire ništa što je Bog stvorio za ljudsko dobro pa i uživanja.

Sveci su ljudi koji su, vođeni milošću, svoje snage usmjerili rastu žita. Nije da u sebi i oko sebe nisu vidjeli kukolj. I nije da katkad nisu bili u napasti da se čitava života bakću s njime. No, razumjeli su da kukolj netragom nestaje čim je rast žita tolik da kukolju oduzima svjetlost, vlagu i važnost. Shvatili su da, baveći se u sebi i oko sebe kukoljem, zapravo mu daju na važnosti i uvlače se u njegove razloge. Ne, oni su shvatili da je najvažnija pšenica. Od nje se živi, ne od kukolja! I nisu svetci, ljudski govoreći, uspjeli. Bog je uspio u njima. Oni su samo bili »sluge beskorisne«. Poslužili su Većem od sebe, Boljem od sebe, Svetijem od sebe! I to je njihova jedina veličina.

Svetce ne slavimo zato što su oni »uspjeli«, već zato što su Svetosti služili, što su ju u sebi poštovali i po njoj, od nje i za nju živjeli – bez posljednjih namjera i bez vlastitih samoisticanja. Nisu svetci ti koji bi tražili da slavimo njih niti bi oni sebe stavljali u prvi plan. Oni su trajni poziv da se na prvo, jedino i najvažnije mjesto stavi Bog. Da je to jednostavno, svetost bi bila jeftina. Ne bi nam bilo potrebno kajanje, ispovijedanje, priznavanje vlastite slabosti i grešnosti. Ne bismo se tako zauzeto morali truditi, ustrajavati, podnositi, opraštati i tražiti oproštenje…

Da je svetost roba na tržnici koja se, poput new ageovske ponude uzme po potrebi, tada bi i mnogi suvremeni gurui iza sebe ostavljali trag ljepote, dobrote, zauzetosti za opće dobro, angažmana oko društvene pravde, gorljivosti u humanitarnome radu… Bila bi takva svetost mnogo vidljivija u našem javnom pa i crkvenom životu. Bila bi to svetost koju ne bismo mogli ne vidjeti jer bi nas nenametljivo a snažno bola u oči, pozitivno bi nas uznemiravala, izazivala bi nas da se trgnemo, korila bi nas blago i hvalila bez straha… Da je svetost moguće ostvariti bez truda, bez zalaganja i da – recimo to nepopularno i glasno – bez žrtve – tada bi valjda bila na naslovnicama, u prime time emisijama, o njoj bi se pjevalo, pisali bi se romani, snimali filmovi i mi bismo bili oslobođeni strašnih samoljubivih samopromocija, žudnji za priznanjima i nagradama…

Da svetost ne iziskuje napor, baš nekako onako kako je davno pisao prorok Izaija: »Ali me ti, Jakove, nisi zazvao, niti si se zamorio oko mene, Izraele!« (Iz 43,22), tada bi se i nekom varijantom soft pobožnosti brzopotezno dolazilo do nje. Ali svetost košta, traži napor, trud, zalaganje, žrtvu, zamor… Svetost je neprestan rad i rast, traženje i nalaženje, ulaženje u muke i probleme i izlaženje iz sebe i njih. Konačno, svetost je trajno naslanjanje na Boga sve ako naša osjetila stoje pred zidom, pred šutnjom i odbijanjem… Svetost je ustrajavanje u vjernosti i vjerno podizanje iz mraka osjeta i neznanja u Prisutnost pred kojom gori još samo svijeća opredijeljenostī i obećanja…

No, i uza sve to, svetost se može ugnijezditi u svako ljudsko postojanje. Ona je, makar i u detalju, prokazano Božje lice među nama. Da, svetost je evanđeoska logika i mjera življenja u baš ovom i ovakvom postojanju usprkos protivljenjima izvana i iznutra. I zato su svetci tako važni i dragocjeni. Oni su mogući mi koji za svetošću čeznemo i Bog komu još trebamo dati više mjesta i prigoda. Svetost je – da, jedina čovjekova alternativa. Ostalo su polovična rješenja, lutanja i zastranjivanja. Svetci, svi oni koji su bili odsjaj Slave i otisak Bića Božjega na način Krista Isusa, najbolji su dio nas i poziv su svakome od nas da budemo bolji od samih sebe.

A mjera je te svetosti Isus kako nam ga opisuju evanđelja!“

Ulomak iz knjige Bog suradnik. Meditacije, razmišljanja i poticaji, Anton Šuljić

Može li računalo misliti poput čovjeka? Što se događa kada ljudski mozak uspoređujemo sa strojem, a stvarnost pokušavamo prikazati nizom podataka? Ta pitanja u knjizi ChatGPT ne misli (kao ni mozak) otvaraju Miguel Benasayag, filozof i psihoanalitičar, te esejist i istraživač Ariel Pennisi.

„Postoje ekosustavi, postoje sile koje nadilaze našu tehničku volju, kao i tehnologija koju više ne uspijevamo držati izvanjskom, postoje ljudski mozgovi koji nalikuju na sučelja, postoje tijela. Sve su to vektori koji oživljavaju odnose snaga, oblike konfliktnog suživota, te samo tako može postojati misao, stvaranje, život.“

Miguel Benasayag i Ariel Pennisi

Polazeći od razvoja umjetne inteligencije, autori razmatraju razlike između živoga i strojnoga, ljudskoga iskustva i algoritamske obrade informacija. Pritom upozoravaju da se stvarnost ne može jednostavno svesti na ono što je moguće izmjeriti i izračunati. Kako pišu: „Strojevi sve modeliziraju u obliku točaka: čak i intervali bivaju promatrani kao da su točke.”

Nezaobilazno štivo za sve koji žele sačuvati kritički um,

slobodu i autentičnu ljudskost u eri umjetne inteligencije!

Knjiga ne ostaje samo na pitanju može li ChatGPT misliti. U poglavljima o radu, obrazovanju i takozvanoj pedagogiji kompetencija autori propituju posljedice tehnoloških promjena, dok se u raspravi o algoritamskom kapitalizmu bave nadzorom i utjecajem prikupljanja podataka na ljudsko ponašanje. Posebno se osvrću na transhumanizam i nastojanja da se tehnološkim putem nadiđu biološka ograničenja čovjeka.

Njihov pristup nije jednostavno odbacivanje tehnologije, već pokušaj da se razumiju njezine posljedice i preispitaju predodžbe o napretku. U središtu je pitanje što se gubi kada ljudsko biće promatramo prvenstveno kroz njegove funkcije, sposobnosti i mjerljive rezultate.

ChatGPT ne misli (kao ni mozak) namijenjena je čitateljima koje zanimaju filozofija, društvene promjene i pitanja koja razvoj umjetne inteligencije postavlja pred suvremenog čovjeka. Kroz dijalog i niz problemskih tema Benasayag i Pennisi potiču na promišljanje o granicama algoritamskog mišljenja, ljudskom iskustvu i načinu na koji tehnologija preoblikuje naš odnos prema svijetu. Knjigu potražite u svim knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

Kviz traje 45 minuta, a očekuju vas zanimljiva pitanja, timsko nadmetanje i prilika da provjerite svoje znanje o Bibliji, povijesti Crkve i religije. Za sudionike su pripremljene i bogate nagrade Kršćanske sadašnjosti!

Prijavi svoju ekipu!

Za sudjelovanje ne morate biti stručnjaci ni poznavati svaki biblijski redak – dovoljno je okupiti ekipu, ponijeti dobru volju i spremnost na izazov. Ekipa treba imati najmanje dva člana, a sudjelovanje je besplatno. Broj prijava je ograničen!

• Kada? Petak, 13. studenoga 2026., u 20 sati
• Gdje? Galerija 5. paviljona, Interliber

Okupite prijatelje, kolege ili obitelj i prijavite svoju ekipu putem obrasca, dok još ima mjesta jer prijave su ograničene!

Okupi ekipu. Pokaži znanje. Osvoji knjige! Vidimo se na Interliberu!

Po mnogočemu je bio poseban i jedinstven – nakon više od 450 godina postao je prvi papa ne-Talijan, a ujedno i prvi papa Slaven. Svojim je pontifikatom pomaknuo granice: bio je strastveni sportaš, planinar i skijaš, čovjek duboke kulture i filozofije, ali prije svega neumorni hodočasnik koji je obišao cijeli svijet kako bi naviještao evanđelje. Papa Franjo za njega je kazao da je bio istinski »Božji čovjek«, čija se veličina očitovala upravo u njegovoj ljudskoj normalnosti i potpunoj predanosti molitvi.

Kako bismo još bolje upoznali lik ovoga velikog svetca, u nastavku donosimo dva izabrana ulomaka iz knjige Sveti Ivan Pavao Veliki. Knjiga je satkana od razgovora svećenika don Luigija Epicoca s papom Franjom, vođenih od lipnja 2019. do siječnja 2020., kojima je glavna tema bio upravo lik Ivana Pavla II.

Papa Franjo o sv. Ivanu Pavlu II.

Svetosti, život svetog Ivana Pavla II. nije bio lagan, bio je složen, isprepleten teškim, dramatičnim trenutcima, velikim gubitcima. Jesu li, prema Vašemu mišljenju, tolike muke presudno utjecale na djelovanje budućeg pape?

Papa Franjo: Mislim da patnje toga velikog pape ne smijemo smetnuti s uma. Njegov svršetak i silan smisao za milosrđe sigurno su bili pod utjecajem duhovnosti svete Faustine Kowalske, koja je umrla u vrijeme njegova dozrijevanja, ali također – i možda još više – pod dojmom komunističkih, nacističkih progona koje je vidio. Mnogo je pretrpio! Osobito zato što više nije imao ni obitelji ni roditelja. Bio je čovjek koji se sam morao suočiti sa životom, uspostavljajući odnose i prijateljstva koji su ga pratili na njegovu putu i davali mu snagu.

Istina, Sveti Oče! U svojoj knjizi Dono e Mistero (Dar i Otajstvo) napisao je da se svakodnevno pitao zašto je Gospodin njega održao na životu. Zatečen je činjenicom da su oko njega umrle tolike osobe, a on je dalje bio živ. Napisao je da se osjećao kao da stoji pred strjeljačkim vodom.

Papa Franjo: Je li Vam poznat njemački fi lm Die Brücke (Most)? Film u crno-bijeloj tehnici iz ’59. godine. Svakog puta kada ga gledam, mislim na Ivana Pavla II. Priča je to o normalnoj mladeži koja je uništena, ubijena od političke i vojne policije. Bolno je vidjeti kako su ti mladići malo-pomalo, u rastućem nasilju nečovječne propagande, strašno manipulirani. Mislim da je Ivan Pavao II. takvu bol doživio na vlastitoj koži. Doživio ju je osobno. Film sam svaki put gledao njegovim očima.

No, Sveti Oče, je li istina to što govore da je Ivan Pavao II. bio presudan za rušenje Berlinskog zida?

Jest, mislim da jest. U tom povijesnom času Ivan Pavao II. postao je tumač težnje naroda za slobodom i ujedinio je sve one dobre snage koje su dovele do jedne tako odlučujuće promjene.

(…)

Što Vam se najdublje usjeklo u sjećanju na Ivana Pavla II., osobito s obzirom na svetost toga čovjeka?

Papa Franjo: Bio je on velikan, velik! Sjećam se kako je jednom ovdje u Rimu molio krunicu. Sam sam također molio, duhovno obogaćen gledajući ga kako klečeći moli Gospu, pobožnošću i snagom koja me se duboko dojmila. Zato sam i ja htio dati svoju izjavu u postupku kanonizacije i u toj sam prilici podcrtao duboku pobožnost prema Gospi, duboko svjedočenje molitvom, nježnošću, normalnošću. Ne smijemo zaboraviti da se taj čovjek, dokle god je mogao, bavio športom, plivanjem, skijanjem. Priča se da ga je jednom kada je skrovito otišao skijati neki dječak prepoznao i da je vikao: Papaaaaa! No to ga nije zasmetalo da se više puta vrati i ponovi vožnju.  

Mislim da je veličina toga čovjeka u njegovoj normalnosti. Pokazao nam je da je kršćanstvo normalnost osobe koja živi u dubokom zajedništvu s Kristom. Zato su svaka njegova gesta, svaka riječ, svaki izbor uvijek imali mnogo dublju vrijednost i pretvarali se u znak.

Ulomci su preuzeti iz knjige: »Sveti Ivan Pavao Veliki«, Papa Franjo, Luigi Maria Epicoco, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020.  

Podsjetimo, Ivan Pavao II. posebnu je blizinu pokazivao prema hrvatskom narodu. Hrvatsku je posjetio tri puta: 1994. bio je u Zagrebu, 1998. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzije Stepinac te 2003. pohodio je Zagreb, kao i Osijek, Đakovo, Rijeku i Dubrovnik. Tijekom toga pohoda u Dubrovniku je blaženim proglasio Mariju od Propetog Isusa Petković. Često je u svojim govorima isticao povijesnu povezanost hrvatskog naroda s Katoličkom Crkvom i poticao vjernike na vjernost kršćanskim vrijednostima.

Nakon smrti 2005. pokrenut je postupak za proglašenje svetim, a papa Franjo proglasio ga je svetim 2014. godine. Kršćanska sadašnjost objavila je niz dokumenata Ivana Pavla II., kao i knjige o njemu poput Sveti Ivan Pavao Veliki i Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle.

Neka nam lik i djelo svetoga Ivana Pavla II. na današnji spomendan budu nadahnuće da u vlastitom životu – usprkos kušnjama i patnjama – svjedočimo vjeru s radošću, pouzdanjem i dubokom molitvom.

Kapucin i svećenik koji je živio od 1887. do 1968. godine, otac Pio, ostao je zapamćen po neumornoj službi ispovijedanja, dubokoj molitvi, brizi za bolesne te brojnim svjedočanstvima o izvanrednim duhovnim darovima. Njegovo je djelovanje mnoge potaknulo na obraćenje i povratak sakramentima, a njegov se utjecaj osjeća i danas.

O knjizi

U knjizi Milosrđe u oca Pija Stefano Campanella istražuje različite vidove milosrđa u životu ovoga svetca, oslanjajući se na svjedočanstva ljudi koji su ga susreli i iskusili plodove njegova djelovanja. Knjiga posebno ističe važnost sakramenta pomirenja, kroz koji je otac Pio mnogima pomagao da ponovno otkriju Božje oproštenje i ljubav.

Uz njegovu službu ispovijedanja, predstavljene su i karizme koje se povezuju s njegovim životom, poput stigmi i bilokacije, kao i konkretna djela ljubavi prema bolesnima. Među njima se ističe bolnica Casa Sollievo della Sofferenza u San Giovanni Rotondu, koja je ostvarena zahvaljujući njegovu zauzimanju.

Knjiga čitatelja vodi prema dubljem razumijevanju milosrđa kao središnje kršćanske poruke, ali i prema promišljanju o važnosti molitve, obraćenja i sakramenata u svakodnevnom životu. Drugo izdanje ponovno donosi priliku da se upozna duhovna baština svetca koji je mnogima postao znak nade i Božje blizine.

Knjiga Milosrđe u oca Pija dostupna je u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

Mladi i Crkva, digitalni svijet i odgoj djece

U rubrici Pitanje sadašnjega trenutka Josip Grbac piše o odnosu mladih i Crkve. Polazeći od pitanja zašto mnogi mladi i dalje vjeruju u Boga, ali se ne uključuju redovito u crkveni život, autor promišlja izazove crkvene institucionalnosti, vjerodostojnosti i načina na koji se Crkva obraća novim naraštajima. Pritom otvara i pitanje odgovornosti roditelja u prenošenju vjere.

Glavna urednica Kane Maja Petranović za novi broj Kane razgovarala je s dr. sc. Leali Osmančević s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta o zaštiti djece u digitalnom okruženju. Povod je novi europski prijedlog regulacije pristupa društvenim mrežama i drugih digitalnih sadržaja za djecu. Sugovornica upozorava na utjecaj algoritama, izazove prepoznavanja prikrivenoga oglašavanja i važnost odgovornosti digitalnih platformi. Pritom ističe da djeci treba pružiti znanje i vještine za snalaženje u digitalnom svijetu, a ne se oslanjati samo na zabrane i pravila.

Srodnu temu otvara i tekst o čovjeku u doba umjetne inteligencije, koji promišlja tehnološki razvoj iz perspektive ljudskoga dostojanstva i kršćanske antropologije, oslanjajući se na encikliku pape Lava XIV. Magnifica humanitas.

Okoliš kao pitanje zajedničke odgovornosti

U svojoj kolumni Stjepan Baloban pod naslovom Zašto briga za okoliš dijeli, a trebala bi ujedinjavati? polazi od rasprava o zbrinjavanju otpada u Hrvatskoj. Upozorava da ekološki problemi nisu samo tehničko pitanje, nego traže promjenu mentaliteta, suradnju vlasti i građana te spremnost da se osobni, stranački i ideološki interesi podrede općemu dobru.

Autor se pritom poziva na poziv pape Franje na ekološko obraćenje i podsjeća da briga za zajednički dom treba povezivati ljude u traženju odgovornih i dugoročnih rješenja.

S pitanjem odnosa prema stvorenom povezano je i promišljanje o kršćanskim temeljima ekologije te odgovornosti prema budućim naraštajima, čime se okoliš sagledava i u njegovoj etičkoj i duhovnoj dimenziji.

Ekološka kriza, vjera i potraga za smislom

U razgovoru Maje Petranović s doc. dr. sc. Zoranom Turzom, voditeljem projekta CRO Laudato si’ na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, u središtu je ekološka kriza kao pitanje čovjekova odnosa prema svemu stvorenome. Turza ističe da svaka osoba može utjecati na društvo i političke odluke te podsjeća da je briga za zajednički dom i važan izazov za teologiju i kršćansku odgovornost.

Posebno je zanimljiv i razgovor s Jean-Charlesom Putzoluom, novinarom s 35 godina iskustva u praćenju papinskih putovanja, naslovljen O vjeri, mladima i potrazi za smislom. Polazeći od odjeka posjeta pape Lava XIV. Francuskoj i velikog odaziva mladih, razgovor otvara pitanje što ljudi danas traže u vjeri i religiji. U vremenu političkih podjela, krize vrijednosti i ubrzanih tehnoloških promjena, Putzolu promišlja o potrebi za smislom, zajedništvom, nadom i vjerom.

Temu odnosa prema suvremenom svijetu produbljuje i Ivan Šarčević u tekstu Znakovi ovoga naraštaja. Promišljajući evanđeoski poziv na prepoznavanje znakova vremena, autor upozorava na opasnost površnoga prosuđivanja te poziva na obraćenje, otvorenost prema drugome i zauzimanje za dostojanstvo svakoga čovjeka.

Kultura sjećanja i odgovornost prema budućnosti

Sani Gilja u rubrici Na mreži, u tekstu Čuvari povijesti, promišlja važnost povijesnoga pamćenja u odgoju novih naraštaja. Polazeći od dječjega interesa za muzeje, otvara dublje pitanje odnosa prema prošlosti, osobito njezinim bolnim poglavljima. Kultura sjećanja, ističe autorica, traži istinu o onome što se dogodilo, poštovanje prema žrtvama i sposobnost da se naslijeđene rane ne pretvore u nove razloge za neprijateljstvo.

Listopadska Kana tako donosi raznovrsne, ali međusobno povezane teme koje pozivaju na pažljivo čitanje znakova vremena, odgovorno djelovanje i promišljanje o vrijednostima na kojima želimo graditi budućnost. Novi broj dostupan je čitateljima koji žele dublje razumjeti aktualna društvena, kulturna i duhovna pitanja iz kršćanske perspektive.

Nije teološki traktat, nego je živi razgovor

Posebnost je u obliku ove zanimljive knjige. Don Giussani je tijekom jedne godine, tjedan za tjednom, razgovarao sa stotinjak mladih odlučnih da život u cijelosti vežu uz Krista, u iskustvu koje Crkva naziva djevičanstvom. Knjiga je zapis tih susreta. Prvo mladima dolazi njegov prijedlog, a zatim se prelazi na pitanja i odgovore. Sam ju je autor nazvao neobičnom! Ona nije traktat, nego dijalog. Prvi čitatelji rukopisa rekli su da nalikuje dobrom romanu.

Teme su vjera, nada i ljubav. To su riječi koje se, piše don Giussani, više ne uče ni na vjeronauku. On ih ne izlaže apstraktno. Polazeći od pitanja o smislu života, slobodi i ljudskim težnjama, pita može li se tako uistinu živjeti i pokazuje da vjera nije skok u tamu, nego razuman odgovor na ljudsku želju za smislom. Sloboda, siromaštvo, povjerenje, žrtva i djevičanstvo ovdje nisu parole, nego pitanja koja mladi postavljaju naglas.

Umjesto sustavnoga izlaganja kršćanskoga nauka, naglasak je na osobnom iskustvu i dvojbama. Odgovori postaju horizont na kojem se vjera pokazuje kao cjelovito rješenje čovjekovih težnji. Promišljanje o kršćanskim istinama isprepliće se s procesom njihova otkrivanja i prihvaćanja u konkretnom životu.

Knjiga za one koji doista pitaju može li se tako živjeti

Knjiga nije namijenjena samo onima koji već poznaju Giussanija ili pokret Communione e Liberazione. Namijenjena je svakomu tko se pita ima li vjera veze sa stvarnim životom, sa slobodom, željom i svakodnevnim odlukama. U vremenu u kojem se o vjeri često govori ili kao o nekakvoj popularnoj emociji ili kao o strogom nauku, Giussani nudi treći put: razgovor u kojem se vjera provjerava ljudskim iskustvom.

Ovo poticajno djelo prevele su Marija Brigljević-Gozze i Maja Peraica. Knjiga Može li se tako živjeti? Neobičan pristup kršćanskoj egzistenciji dostupna je u knjižarama i web knjižari Kršćanske sadašnjosti.

Na sajmu i ove godine sudjeluje Kršćanska sadašnjost, koja svoju nakladničku djelatnost predstavlja izborom istaknutih naslova iz svojega programa. Sudjelovanjem na ovom važnom međunarodnom okupljanju nakladnika potvrđuje postojeće i uspostavlja nove vrijedne suradnje, razmjenjuje iskustva s nakladnicima i stručnjacima iz različitih zemalja te prati suvremene trendove i dosege u području nakladništva.

Kršćansku sadašnjost ove godine na sajmu predstavljaju zamjenica glavnog urednika Maja Petranović i voditelj uredničko-grafičkih poslova Dario Bumbar. Njihovo sudjelovanje prilika je za susrete s međunarodnim nakladnicima i partnerima, razgovore o budućim suradnjama te predstavljanje izdanja Kršćanske sadašnjosti na međunarodnoj nakladničkoj sceni.

O važnosti knjige u suvremenom društvu na otvorenju ovogodišnjeg sajma govorio je među ostalima i Sebastian Guggolz, predsjednik Njemačkog udruženja nakladnika i knjižara, istaknuvši: „Knjige su bile i uvijek će biti ključna protuteža glasnogovornicima našega vremena i pritisku da se priklonimo većini.”

Sličnu je poruku uputio i direktor Frankfurtskog sajma knjiga Juergen Boos, govoreći o slobodi objavljivanja: „Sloboda objavljivanja određuje koje se priče danas još mogu objaviti, koje perspektive dopiru do ljudi i o kojim razgovorima društvo može voditi dijalog.”

Izvod iz kršćanstva. Kako vjerovati u 21. stoljeću?

Drugo izdanje stiglo je jer je prvo u kratkom roku nestalo s polica. Mladi književni komparatist, katolički laik i intelektualac Matija Štahan u Izvodu iz kršćanstva skuplja refleksije o tome kako vjeru danas braniti i kako je smjestiti u kulturu u kojoj živimo. Naslov namjerno odzvanja na Ratzingerov klasik Uvod u kršćanstvo, ali Štahan ne piše udžbenički, već je riječ o svjedočanstvu, pozivu svakom vjerniku da istinu ne zadrži za sebe. Ne zaobilazi ni osjetljive teme kao što su pobačaj, eutanazija, teorije zavjere, pa i pitanje mogućih izvanzemaljaca. U središtu je i nova interpretacija lika i djela blaženoga Alojzija Stepinca. Filozofijska preciznost, teološka odvažnost i moralna svijest u jednoj knjizi, ponešto za svakoga tko traži misaoni vodič kroz napetosti ovoga trenutka, a ne još jedan stereotipni komentar sa strane.

Magnifica humanitas – Veličanstveno čovještvo (D-205). Enciklika o očuvanju osobe u doba umjetne inteligencije

Publika ne odustaje od pape Lava XIV. Prva enciklika novoga pape, „Veličanstveno čovještvo (Magnifica humanitas)“, čita se i treći mjesec zaredom. Biskup Rima ne kreće od novinske buke oko umjetne inteligencije, nego od socijalnog nauka koji je s Lavom XIII. počeo čitati društvenu zbiljnost teološki i tim ključem čita i stroj koji danas piše, bira i odlučuje umjesto čovjeka. Papa je nedvojbeno intelektualac, ali govori bez ikakve nadmenosti. Pitajući se što od osobe ostaje kad algoritam preuzme sud, Papin tekst ostaje na ljestvici dulje od vijesti koje ga komentiraju. Tiskani primjerak i dalje drži ono što ekran ne može: blaženi ritam ljudske rečenice.

Franjevački poziv. Sinteza ideala sv. Franje i sv. Klare

U ovoj franjevačkoj jubilarnoj godini, pozornost čitateljstva okrenuta je u smjeru Asizija. Nakon Povijesti franjevaštva, druga knjiga španjolskog kapucina i povjesničara Crkve Lázara Iriartea na hrvatskom. Franjevački poziv nije samo jedan pregled redovničke prošlosti nego sinteza onoga što su sveti Franjo i sveta Klara živjeli: nasljedovanje Krista u siromaštvu i poniznosti, jednostavnost, poslušna ljubav, bratstvo otvoreno svim ljudima, apostolska i misionarska prisutnost. Kroz sedamnaest poglavlja provlače se iste velike teme (kristološke, ekleziološke, karizmatske) onako kako su vidljive u ovo dvoje čuvenih stanovnika Asizija. Iriarte, doktor crkvene povijesti s Gregoriane i dugogodišnji profesor na Antonianumu, piše iznutra, kao netko tko je habit odjenuo 1931. i franjevačku duhovnost predavao cijeli život. Suizdanje Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanske sadašnjosti, knjiga za svakoga tko franjevaštvo želi čitati kao poziv, a ne samo kao povijest.

Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle

Poljski svetac i dalje zanima hrvatsku publiku. Gotovo osamnaest godina Andreas Englisch pratio je papu Ivana Pavla II. kao novinski izvjestitelj: u Vatikanu i u zrakoplovu, na putovanjima diljem svijeta. Iz toga nije izašla službena biografija, nego knjiga iz neposredne blizine. Vidio je Papu kako se smije i kako plače, kako očajava, griješi i pokušava ispraviti pogrešku, i smio je s njim o tome razgovarati. Znao je što ga ljuti, što ga gnjavi, što jede i što bi rado činio, a nije mu bilo dopušteno. „Papa je dugo bio moj posao, ništa više, dok odjednom nije prestao biti samo posao“, piše u uvodu. Na 290 stranica Englisch, njemački vatikanski dopisnik koji od 1987. živi u Rimu, opisuje što se događa iza kulisa i u čemu je bila snaga čovjeka o kojem se toliko raspravljalo. Humora ne manjka! Za čitatelja koji Wojtylu želi upoznati izbliza!

Opasni Bog

Knjiga oca Stanka Perice također plijeni čitateljsku pozornost. Popularni isusovac objašnjava pojam „migrant“, prati Bibliju od Staroga zavjeta – Izrael je narod migranata – do Crkve kao Novog Izraela i pokazuje kako socijalni nauk, od Drugoga vatikanskog koncila do papa Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, skrb za migrante čini dijelom pastoralnog djelovanja. Jedinstveno empirijsko istraživanje među samim migrantima prelazi iz teorije u praksu. Integracija bez religijske dimenzije vodi getoizaciji i radikalizaciji; međureligijski dijalog je neizostavan. Složena, a ključna tema – napisana jasno i privlačno.

Sve navedene naslove pronaći ćete u knjižarama ili web knjižari Kršćanske sadašnjosti.