Dvadeset i pet godina poslije Dekreta II. vatikanskog sabora “Ad gentes” o misijskoj djelatnosti Crkve, i petnaest godina od Apostolskog nagovora Pavla VI. “Evangelii nuntiandi”, Ivan Pavao II. podsjeća cijelu Crkvu na njezino misijsko poslanje. Već u naslovu Papa govori o glavnom predmetu (i sadržaju) svoje Enciklike: “O tranoj valjanosti misijskog poslanja” Crkve, ili još određenije o “hitnosti” misijskog djelovanja. Naime, činjenica je da se nakon kratkotrajnog postsaborskog oduševljenja i zaleta, primjećuje umor i uspavanost u Crkvi prema misijama, pa je stoga ova Enciklika kao “zvono na uzbunu” ili kao “poziv”, ili još jače kao “krik” čija jeka bi trebala ponovno razbuditi kršćane iz “misijske uspavanosti” i potaknuti ih na obnovljenu revnost u navještanju Kraljevstva Božjega. Enciklika, osim Uvoda i Zaključka, obuhvaća osam dijelova koji, iako cjeline za sebe, svi zajedno čine jednu jedinstvenu cjelinu.