U siječanjskom broju Kršćanske obiteljske revije Kana profesor hrvatskoga jezika Rudolf Ćurković osvrnuo se na novi prijevod Biblije HBD-a. Njegov članak donosimo u nastavku:

Boris Beck u božićnom Jutarnjem listu, 24., 25. i 26 prosinca 2025., u članku KAKO STVORITI HRVATSKU BIBLIJU (op. a.- a one prijašnje – čije su!?): „Urednici i prva grupa prevoditelja već su se bili okupili i formulirali kako žele da prijevod izgleda, a to je bez onoga na što smo se navikli [valjda naviknuli!], arhaizama, zastarjelih [???, a.] glagolskih vremena, neprirodnog [neprirodan poredak riječi???, a.] reda riječi i slično … Na primjer, izrazi poput ‘Bog moj’ ili ‘Duh Sveti’ nisu u duhu hrvatskog jezika [podebljao a.] nego latinskog, zato što se Biblija nekad prevodila isključivo s latinskog. S tim u vezi mogu dodati da na Baščanskoj ploči na početku stoji ‘U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha’ [bez zareza!, a.], a ne Duha Svetoga što znači da je i to primjereno za sveti tekst [podebljao a.]…“

Pozivanje na „duh hrvatskoga standardnog jezika” kao temeljni kriterij pri prijevodu Biblije, uz istodobno isključivanje normiranih gramatičkih struktura, predstavlja metodološki neodrživ postupak. „Duh jezika” u toj uporabi nije znanstveni pojam: nije definiran, nije provjerljiv i ne može poslužiti kao kriterij za jezične odluke.

„Duh jezika“ nije operativni pojam. On je metafora, retorički alat ili ideološki konstrukt, ali nije znanstveni kriterij.

Hrvatski standardni jezik nije intuitivna esencija, nego povijesno oblikovan i normiran sustav. Stoga tvrdnje prema kojima u „duhu hrvatskoga jezika” nema mjesta postpozitivnom atributu (Duh Sveti), aoristu, imperfektu ili pasivnim konstrukcijama nisu tek diskutabilne , nego lingvistički pogrešne. Sve navedene strukture sastavni su dio standarda, iako su stilski obilježene. Njihovo sustavno isključivanje ne znači stilsku disciplinu, nego reduciranje gramatičkog inventara jezika.

U kontekstu biblijskog prijevoda takav je pristup osobito problematičan. Biblijski tekstovi obilježeni su složenom sintaksom i stilističkom raznolikošću, koju prijevod ne smije nivelirati bez gubitka značenja. Prijevod koji se odriče dijela gramatičkih mogućnosti ne postaje „vjerniji duhu jezika”, nego proizvodi stilistički osiromašen i teološki reduciran tekst.

„Duh jezika” koji ne podnosi vlastitu povijest, vlastitu normu i vlastitu gramatiku nije lingvistička kategorija, nego privatno uvjerenje. Takvo uvjerenje može voditi stil, ali ne može legitimirati normu ni prijevod.

Jesu li sintagme Majka Božja, Sin Čovječji, Jaganjac Božji i Duh Sveti, sintagme iz Jeruzalemske Biblije (dalje JB), upotrijebljene za uzvišene titularne i vlastite nazive, dijelovi hrvatskoga standardnog jezika? Uzdiže li postpozitivni genitiv (imenica + atribut) sintagmu na simboličku razinu iz deskriptivne razine u kojoj su sintagme (Božja Majka, Čovječji Sin, Božji Jaganjac, Sveti Duh Biblije HBD-a (dalje BHBD) koja fiksira značenje sintagma, za razliku od JB-a koja značenje ili sužava ili ga metaforički proširuje. Prepoznaju li se Marulićevi, Gundulićevi, Matoševi, Tadijanovićevi, Cesarićevi…  stihovi s postpozitivnim genitivom kao oni koji nisu napisani na hrvatskome standardnom jeziku? To ozbiljan nitko nikad ne bi mogao učiniti. Prolazim poljima rosnim, Tadijanovićev stih iz antologijske pjesme i mnogi drugi stihovi hrvatskih pjesnika u kojima je atribut nakoniza imenice ne krše sustav hrvatskoga standardnog jezika nego aktiviraju njegove rubne mogućnosti. Hrvatski standardni jezik nije jedan funkcionalni stil, nego skup stilova: neutralni (informativni, administrativni), književni, poetski, retorički… 

Duh Sveti ustaljeni je vlastiti naziv, a ne slobodna sintagma pridjev + imenica: Sveti Duh ili sveti duh. Kad pridjev stoji nakoniza imenice, on više ne opisuje nego identificira: sveti duh i Sveti Duh opisno znači bilo kakav sveti duh, a Duh Sveti označuje točno određenu osobu Svetoga Trojstva. Duh Sveti u potpunosti je u duhu hrvatskoga standardnog jezika jer je to ustaljeni vlastiti naziv čija se identifikacijska funkcija upravo ostvaruje postpozicijom pridjeva. 

Sintagma Božja Majka iz BHBD-a deskriptivna je sintagma jer govori o relaciji prema Isusu kao Božjem Sinu; semantički ‘žena koja je majka onoga koji je Bog’. Jezično je, kako bi rekao Boris Beck, u skladu s hrvatskim standardnim jezikom, prirodna i primjerena za sveti tekst. Da, ali je teološki siromašnija! Jer sintagma JB-a, Majka Božja, ne opisuje, nego titulira, ne znači da je Marija „izvor Božanstva“, nego priznaje puninu Kristove božanske naravi i Marijinu duhovnu, crkvenu i univerzalnu majčinsku dimenziju. Sintagma JB-a lako prelazi granice biologije, otvara se prema Majci Crkve, majci vjernikā, ali i majci nevjernikā. 

Jaganjče Božji genitiv je koji nosi soteriologiju; koji nosi žrtveni, otkupiteljski i eshatološki sloj; koji povezuje Ivanovo evanđelje, Pashu i Otkrivenje. Funkcionira kao naslov, a ne kao imenica s atributom. 

Zato su parovi sintagma Duh Sveti / Sveti Duh… semantički asimetrični, a ne sinonimni. U JB-u Duh Sveti, Majka Božja… sintagme su teološki imenovani identiteti, a ne opisne konstrukcije kao što je to u BHBD-u.

U biblijskom jeziku red riječi nije neutralan. On je – nositelj teologije! Postpozitivni atribut u hrvatskom nije ukras, nije nestandardan, nije neprilagođen za sveti tekst. On je semantički vodič!

Zaključno, pozivanje na „duh hrvatskoga standardnog jezika” kao opravdanje za sustavno isključivanje normiranih gramatičkih kategorija ne pripada znanstvenoj kroatistici. Riječ je o pseudoznanstvenoj racionalizaciji jezičnih odluka koje se ne temelje ni na gramatici, ni na povijesti jezika, ni na suvremenoj lingvističkoj teoriji.

Oče naš nasuprot Naš Oče

Prijevod Očenaša ne može biti hladno filološko rješenje. On mora biti govoriv. Mora se moći izreći bez napora, bez nutarnjeg otpora, bez osjećaja da govorimo nešto što zvuči kao izvještaj, a ne kao zaziv. Ako se to izgubi, izgubili smo više od stila: izgubili smo glas molitve. A čini se da je baš takva molitva Naš Oče u prijevodu BHBD-a.

Ne zato što je nepogrešiva, nego zato što pokazuje osjetljivost za ono što molitva traži od jezika, JB ovdje može poslužiti kao važan orijentir. Njezin prijevod Očenaša prepoznaje da se nalazimo u području zaziva, a ne opisa; odnosa, a ne objašnjenja. Kratke rečenice, izravno obraćanje, očuvanje ritma i napetosti – sve to omogućuje da se molitva izgovara kao govor upućen Ocu, a ne kao tekst o Božjim djelima.

To ne znači da je prijevod JB-a jedini moguć, niti da je iznad svake kritike. NoAli znači da on razumije temeljnu stvar: Očenaš nije mjesto za eksperiment s neutralnim ili administrativnim jezikom. On traži jezik koji još zna zazivati.

Molitva ili blebetarluk

Ljudska molitva bez razmišljanja vrlo je bliskao onomu što Isus izričito osuđuje: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani.“ (Mt 6,7). Molitva nije recitacija, nego stajanje pred Ocem. Ako srce ne stoji u istini, onda riječi gube snagu.

JB ima u molitvi Oče naš – I otpusti nam duge naše kao što i mi otpustismo dužnicima svojim, a BHBD-a – Oprosti nam naše dugove kao što i / mi opraštamo svojim dužnicima. 

Zašto je glagol otpustiti, kao što piše u JB, u molitvi Oče naš molitveno i semantički superioran glagolu oprostiti u molitvi Naš Oče kako piše u BHBD-u. 

Glagol otpustiti ima temeljno značenje: pustiti da ode, razvezati, osloboditi, ukloniti teret, dug. Semantičke sastavnice navedenoga glagola jesu: objektivnost (nešto postoji i pušta se), prostornost/kretanje (nešto se odvaja) i tjelesna dimenzija (olakšanje, rasterećenje). Ovaj glagol čini dug osjetilnim, materijalizira ga. Oprostiti pak, glagol koji ima BHBD, etimološki se veže uz pustiti, dati, ali se u suvremenoj svijesti gotovo potpuno dematerijalizirao. Sažeto: Glagol „otpustiti“ u sebi nosi tjelesno-iskustvenu semantiku rasterećenja, dok „oprostiti“ primarno označuje nutarnju, odnosnu promjenu. Tek otpust dovršava oprost na razini iskustva. 

Ne otpustiti zadržava teret i proizvodi somatsku, tjelesnu napetost: oprost bez otpusta može ostati deklarativan. 

U JB, otpusti nam duge naše, Bog ne samo da mijenja stav, nego i uklanja stvarni teret. U BHBD-u Bog djeluje na razini odnosa, a emocionalno-duhovni okvir dolazi u prvi plan. 

Razlika je suptilna, ali dubinska: JB čuva ekonomiju duga, BHBD sklon je psihologizaciji krivnje. 

Što molimo po JB-u, a što po BHBD-u? 

Tekstualni sloj grčkog izvornika (Mt 6,12): „καὶ ἄφες ἡμῖν τὰ ὀφειλήματα ἡμῶν, ὡς καὶ ἡμεῖς ἀφήκαμεν τοῖς ὀφειλέταις ἡμῶν“,

„… kao što i mi oprostismo svojim dužnicima“.

Tu je jasno perfekt/aorist: radnja dovršena u prošlosti, do trenutka molitve. 

Tekstualni sloj latinskog izvornika (Mt 6,12): Latinski (Vulgata): „… sicut et nos dimisimus debitoribus nostris.“

Opet perfekt – „oprostili smo“.

U teološkom sloju s aoristom/perfektom, kako je u JB-u, naglasak je na Oče, oprosti mi jer sam ja već oprostio. Naglasak je na odlučnosti i dovršenosti čina opraštanja. Tko moli, već je sve stavio na stol i nema nerazriješenih računa.

U teološkom sloju s prezentom, kako je u BHBD-u, naglasak je na: Oče, oprosti mi jer ja (navodno) opraštam (uvijek, i u sadašnjosti i u budućnosti. Naglasak je na otvorenosti, ali i opasnosti: ako zapravo ne oprašta i u budućnosti, tada molitva postaje kontradikcija. Tada molitva znači Nemoj mi oprostiti, jer ja, zapravo, ne opraštam.  

Koliko ljudi stvarno razmišlja što govori, moli. Koliko ih razumije bit opraštanja. Dobar dan, umišljena mjerodavnosti! I ulazimo u egzistencijalni sloj: Ako se molitva izgovara mehanički, a u srcu se ne oprašta, tada molitva doista odjekuje prazno. Ako je u prezentu, kao u BHBD-u, može se to čitati kao programatski stav: Naš Oče, oprosti mi jer ja sam odsad čovjek koji oprašta. Da, ali to traži svijest i odluku, ne samo izgovor. Prije Očenaša Matej kaže da Bog ne mari za prazne riječi nego za srce (Mt 6,7-8). Ali odmah nakon molitve dodaje, vrlo strogo, kako piše u BHBD: Ako ljudima oprostite [ne kaže opraštate] njihove grijehe, i vama će oprostit vaš nebeski Otac; ako im ne oprostite [ne kaže ne opraštate] grijehe, ni vama neće oprostiti vaš Otac. (Mt 6,14-15). 

Eh, eh, čini se da je Naš Oče preveden programatski (teološki i pastoralno), no Mt 6, 14-15 preveden je mehaničkije, bliže grčkom savršeno-uvjetnom uzorku, ali bez naknadne harmonizacije sustava. Drugim riječima BHDB ovdje je nedosljedan samomu sebi. Ne zato što je nešto pogrešno, nego što nisu do kraja ispratili posljedice vlastitog izbora u Naš Oče. Ako BHDB razumije oprost kao trajnu praksu – ne opraštate – a ne kao jednokratan čin – ne oprostite pa je nesvjesno posegnuo za drugim, tada to nije sitnica, nego točka gdje se vidi  je li prijevod niz odluka, ili sustav kao u JB-u. 

Želi li se biti dosljedan, onda je prevoditelj(i) trebao upotrijebiti nesvršeni vid istaknutih glagola kako u zagradama stoji.  

Oče naš zauzima jedinstveno mjesto u kršćanskoj tradiciji: to nije tek jedna od molitava, nego molitva koju Isus sâm daje učenicima kao uzorak i normu moljenja. Upravo zato prijevod Očenaša ne može biti tretiran kao puki filološki zadatak, nego kao čin s dubokim liturgijskim, antropološkim i teološkim posljedicama. U tom tekstu Isus ne prenosi samo sadržaj molitve, nego i način obraćanja Ocu, ritam zaziva, položaj govornika i odnos koji molitvu uopće čini mogućom. 

Svaki prijevod koji zanemaruje tu dimenziju riskira da očuva značenje riječi, ali izgubi sam čin molitve. U JB-u to je čin molitve.

Živi li se od riječi

Čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o riječi (usp. Mt 4,4) – ne zato što je riječ ukras stvarnosti, nego zato što je način na koji stvarnost uopće dolazi do čovjeka. Riječ ne prenosi samo informaciju, ona nosi smisao, a smisao hrani jednako stvarno kako i kruh. Zato nije slučajno da se u biblijskoj rečenici (Mt 4,4) ne kaže o znanju, nego baš o riječi koja izlazi iz Božjih usta: riječ je već čin, već događaj, već odgovornost. 

Riječi su jedini most među ljudima, ali most koji nije nikad potpuno stabilan. Jedna jedina riječ može promijeniti težinu iskaza, pooštriti ga, učiniti ga apsolutnim ondje gdje izvornik ostavlja prostor. 

Zato je u komunikaciji, a osobito u prijevodu, potrebna poniznost: svijest da riječ hrani, ali i ranjava; da povezuje, ali i razdvaja; da nosi istinu, ali je nikad ne iscrpljuje. Prevoditelj i govornik stoje pred istim zadatkom: ne dominirati riječju, nego slušati, jer samo tako ona može ostati kruh, a ne kamen. 

Ovdje, na Zemlji, vrijeme je pouzdan sudac. Ako riječi BHBD-a postanu jednostavna svagdanja svetost (A svetost, ako je ima, ne prepoznaje se po jačini osjećaja, nego po tome koliko malo traži pažnju.), ako i kad buka oko njih prestane odzvanjati, a one počnu tiho oblikovati način govora, šutnje, izbora – tada će se znati da su na mjestu na kojem trebaju biti. Dosad su tu jednostavnu svagdanju svetost, među ostalim, ispunjavale riječi Zagrebačke Biblije, odnosno Jeruzalemske Biblije. Jesu li se njihove riječi potrošile, vrijeme će pokazati. Je li dobra preporuka da nam se kaže kako smo se dosad molili molitvama koje nisu u duhu hrvatskoga jezika, s neprirodnim poretkom riječi. I Oče naš jer je već naslov s postpozitivnim genitivom, i Zdravo, Marijo, s postpozitivnim genitivom (… plod utrobe tvoje…)  i Slava Ocu s postpozitivnim genitivom (… i Duhu Svetomu), i Pokoj vječni. Eto, ni naslovi svagdanjih molitava nisu u duhu hrvatskoga jezika. Kako su se urednici Biblije Hrvatskoga biblijskog društva dosad molili? U duhu –  kojeg jezika? 

Svim riječima i mislima potrebno je vrijeme za prihvaćanje, ne zato što su teške, nego zato što traže da im se napravi prostor u životu, a ne samo u razumijevanju. Kad se to dogodi, one više ne uzbuđuju – nego nose.

Tišina koja slijedi dobru riječ često je njezin najtočniji nastavak. (R. W. O.)                                                                             Rudolf Ćurković iz Biska

Kana, siječanj 2026.