11. siječnja 2026. — KRŠTENJE ISUSOVO

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

S današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme. O Božiću smo slavili rođenje djeteta Isusa. U Bogojavljenju Isus se očituje svijetu kao utjelovljeni Sin Božji. Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. "Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika".

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja - kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj da – za cijeli život, i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica. No, ovih tjedana nameće mi se jedna misao o kojoj često promišljam, čini se gotovo nestvarno da u današnjem vremenu i veće obrazovanosti i pozivanja na mirotvorstvo i toleranciju i sve moguće komunikacije, da je taj naš dobiven da! – još uvijek smetnja, osobito onda  kada se javno želi izreći kršćanski svjetonazor. Otkud toliko kršćanofobije, vrijeđanja dostojanstva bilo kojega čovjeka. Otkud tolika potreba da se sve osuđuje i vrijeđa izvrće sve što kršćanin kaže? I kolika je ta sloboda i u kojoj količini kome data, i tko je uzeo pravo da je dijeli po bilo kojoj mjernoj jedinici?

Prisjetimo se nedugo pročitanog teksta u Živom vrelu, doc. dr. Slavka Sliškovića s KBF-a u Zagrebu, u kojem među ostalim navodi kako je Kristov put i dalje najprogonjenija religija svijeta. Upravo takvo stanje, pojašnjava dr. Slišković, je „znak da smo na Kristovom putu... Rizik je donositi „svjetlost narodima“ jer tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“ ( Iv 3,20).