20. siječnja 2026. — Fabijan

Svetac, mučenik, papa

Povijesni podaci o životu sv. Fabijana, kao i uopće o mučenicima prvih stoljeća Crkve, veoma su škrti pa zato o njemu malo i znamo. Za biskupa Rimske crkve izabran je godine 236. Stari časoslov spominje da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a to je lijepa crta njegova pontifikata. Siromasi su već u Djelima apostolskim kao neki povlašteni stalež za koji Crkva ima naročitu brigu. Crkva je to naučila od svoga osnivača Isusa Krista koji uči djela ljubavi prema bližnjemu, osobito onome u potrebi.

Časoslov spominje da je sv. Fabijan sedmorici podđakona povjerio dužnost bilježiti djela svetih mučenika, osobito njihove muke i smrt. I to je bilo važno za prvu Crkvu koja je proživljavala teške dane. Primjeri, vjernost i hrabrost svetih mučenika bili su snažan poticaj za sve kršćane da i oni budu spremni za vjeru žrtvovati sve pa i život.

Za vrijeme Decijeva progonstva poginuo je mučeničkom smrću i sv. Fabijan. Kažu da je Decije tada izjavio da bi radije u Rimu vidio takmaca na carskom prijestolju, nego da papi bude izabran nasljednik. Sv. Fabijan je pokopan u Kalistovim katakombama u takozvanoj kapeli papa, gdje se još i danas može vidjeti njegova fresko slika. Na tome mjestu čovjek se tako rado moli i zahvaljuje Gospodinu za milost vjere koju svojom krvlju posvjedočiše toliki mučenici.

O mučeništvu sv. Fabijana sačuvane su nam dvije poslanice: jedna je slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana, a druga Rimske crkve. I jedna i druga prikazuju nam sv. Fabijana kao mučenika koji daje primjer vjere i jakosti.

Pošto je primio vijest o smrti pape Fabijana, sveti Ciprijan uputi rimskim svećenicima i đakonima ovu poslanicu:

»Upravo dok su se, predraga braćo, u nas širile neodređene glasine o smrti vrijednoga čovjeka, moga sudruga, te je javno mnijenje tapkalo u neizvjesnosti, primio sam pismo što ste mi ga poslali po podđakonu Kremenciju da me što potpunije izvijestite o njegovu slavnom mučeništvu pa sam se veoma obradovao: ako mu je upravljanje bilo besprijekorno, svršetak mu je još časniji.

A čestitam vam i na tome što njegovoj uspomeni iskazujete tako istaknutu i čuvenu pažnju te nam dadoste na znanje koliko vam je do slavnog spomena vašeg predstojnika stalo, čime ste i nama stavili pred oči uzor vjere i junaštva.

Jer, koliko predstojnikova smrt može pogubno djelovati da mu sljedbenici klonu, toliko je s druge strane od koristi i zdravo kad se biskup čvrstinom vjere iskaže braći uzorom postupanja.«

Čini se pak da, još prije nego je primila tu poslanicu, Rimska crkva bijaše poslala Kartaškoj crkvi dokaz o svojoj vjernosti u vrijeme progonstva:

»Crkva stoji čvrsto u vjeri, premda su pojedinci nagnani strahom pali, bilo zato što bijahu ugledne osobe bilo zato što su ih ljudi uspjeli zastrašiti: oni su se, doduše, od nas odvojili, ali mi ih nismo napustili, nego smo ih bodrili i još ih bodrimo da čine pokoru ne bi li kako mogli dobiti oproštenje od onoga koji ga može dati, i da ne bi, ako ih mi napustimo, postali još gori.

Vidite, dakle, braćo, da morate i vi tako postupati da bi i oni koji su pali na vaš poticaj ispravili svoje držanje te, budu li opet uhićeni, priznali se vjernima i time popravili prijašnju pogrješku; a i drugo što vam je dužnost i što smo vam pridometnuli, ali oni koji upadnu u tu kušnju obole, ali se pokaju za svoj čin i zažele zajedništvo, svakako im morate izići ususret. A udovice i nevoljnici koji se ne mogu sami uzdržavati kao i zatvorenici i udaljeni od svojih domova moraju imati nekoga koji će biti na pomoć; a i katekumeni, ako obole, ne smiju biti iznevjereni da im se ne iziđe u susret.

Pozdravljaju vas braća u okovima i svećenici i sva Crkva, koja i sama s najvećom brigom bdi nad onima što zazivaju ime Gospodnje. Ali i mi za uzvrat molimo da se nas sjećate.«