Franjo Saleški

Bogoslav

24. siječnja 2026. — Franjo Saleški

Svetac, naučitelj, biskup

Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemičkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenik, Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio vratiti 70.000 duša nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine.

Njegovo najpoznatije pisano djelo 'Filotea' namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja, a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

2 Sam 1,1-4.11-12.19-19.23-27
Poslije Šaulove smrti David se vratio kući pobijedivši Amalečane. Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz Šaulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k Davidu, baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: »Odakle dolaziš?« A on mu odgovori: »Umakao sam iz izraelskog tabora.« A David ga upita: »Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!« On odvrati: »Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i Šaul i njegov sin Jonatan.«
Tada David zgrabi svoje haljine i razdrije ih, a tako i svi ljudi koji bijahu s njim. I naricali su, plakali i postili do večeri za Šaulom i za njegovim sinom Jonatanom, za Gospodnjim narodom i za domom Izraelovim što izginuše od mača.
»Oh, kako ti slava pade, Izraele,
izginuše div-junaci na tvom visu!
Šaul i Jonata, ljupki, ponositi,
ni živi se ne rastaše, ni u smrti!
Od orlova bjehu brži,
od lavova snagom jači!
Za Šaulom sad plačite, Izraelke,
jer je u kras i u grimiz vas odijev’o!
Uz to zlatan nakit on je
na ruho vam pričvršćiv’o.
Usred boja poginuše div-junaci!
Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!
Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni
još od ženske čudesnija.
Oh, kako su izginuli div-junaci,
i oružje bojno kako skršeno je!«

Ps 80,2-3.5-7

Pastiru Izraelov, počuj,

ti što vodiš Josipa k’o stado ovaca!

 

Ti što sjediš nad kerubima, zablistaj

pred Efrajimom, Benjaminom, Manašeom:

Probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
 

Gospodine, Bože nad vojskama, dokle ćeš plamtjeti,
premda se moli narod tvoj?

Dokle ćeš nas hraniti kruhom suza
i obilno pojiti suzama?

Dokle će se oko nas svađat’ susjedi
i rugat’ nam se naši dušmani?


Mk 3,20-21
(Mt 12, 22–32; Lk 11, 14–23; 12, 10)
I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«



    Slušajte, nebesa, sad ću govoriti: *
        čuj, zemljo, riječi usta mojih!
    Nek mi nauk daždi poput kiše, *
        kao rosa riječ nek moja pada,
    kao kišica po mladoj zeleni, *
        kao pljusak po travi velikoj!
    Jer, Gospodnje ću Ime uznositi, *
        a vi, Boga našega veličajte!

    On je Stijena, djelo mu je savršeno, *
        jer pravi su svi njegovi putovi.
    Bog je on vjeran i bez zloće, *
        pravedan je on i pravičan.

    Oni mu se iznevjeriše - †
        nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, *
        porod izopačen i prepreden.
    Tako li uzvraćaš Gospodinu, *
        narode glupi i bezumni!
    Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, *
        koji te sazdao, po kom postojiš.

    Spomeni se dana pradavnih, *
        promotri godine od naraštaja do naraštaja.
    Oca svoga pitaj, i poučit će te, *
        pitaj starije, pa će ti kazati.

    Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, †
        kad je razmještao sinove čovječje, *
        odredi im međe po broju Božjih sinova:
    tad Gospodina njegov narod zapade, *
        Jakov bî njegova baština.

    U zemlji stepskoj on ga je našao, *
        u pustinjskoj jezivoj pustoši.
    Obujmio ga, gajio ga *
        i čuvao ko zjenu oka svoga.
    Poput orla što bdi nad gnijezdom, *
        nad svojim orlićima lebdeći,
    tako on krila širi, uzima ga, *
        pa ga na svojim nosi perima.
    Gospodin sâm njega je vodio, *
        tuđeg boga s njim ne bijaše.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Boga našega veličajte.

Ps 8. Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi (Ef 1, 22).



    Slušajte, nebesa, sad ću govoriti: *
        čuj, zemljo, riječi usta mojih!
    Nek mi nauk daždi poput kiše, *
        kao rosa riječ nek moja pada,
    kao kišica po mladoj zeleni, *
        kao pljusak po travi velikoj!
    Jer, Gospodnje ću Ime uznositi, *
        a vi, Boga našega veličajte!

    On je Stijena, djelo mu je savršeno, *
        jer pravi su svi njegovi putovi.
    Bog je on vjeran i bez zloće, *
        pravedan je on i pravičan.

    Oni mu se iznevjeriše - †
        nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, *
        porod izopačen i prepreden.
    Tako li uzvraćaš Gospodinu, *
        narode glupi i bezumni!
    Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, *
        koji te sazdao, po kom postojiš.

    Spomeni se dana pradavnih, *
        promotri godine od naraštaja do naraštaja.
    Oca svoga pitaj, i poučit će te, *
        pitaj starije, pa će ti kazati.

    Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, †
        kad je razmještao sinove čovječje, *
        odredi im međe po broju Božjih sinova:
    tad Gospodina njegov narod zapade, *
        Jakov bî njegova baština.

    U zemlji stepskoj on ga je našao, *
        u pustinjskoj jezivoj pustoši.
    Obujmio ga, gajio ga *
        i čuvao ko zjenu oka svoga.
    Poput orla što bdi nad gnijezdom, *
        nad svojim orlićima lebdeći,
    tako on krila širi, uzima ga, *
        pa ga na svojim nosi perima.
    Gospodin sâm njega je vodio, *
        tuđeg boga s njim ne bijaše.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Boga našega veličajte.

Ps 8. Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi (Ef 1, 22).



    Slušajte, nebesa, sad ću govoriti: *
        čuj, zemljo, riječi usta mojih!
    Nek mi nauk daždi poput kiše, *
        kao rosa riječ nek moja pada,
    kao kišica po mladoj zeleni, *
        kao pljusak po travi velikoj!
    Jer, Gospodnje ću Ime uznositi, *
        a vi, Boga našega veličajte!

    On je Stijena, djelo mu je savršeno, *
        jer pravi su svi njegovi putovi.
    Bog je on vjeran i bez zloće, *
        pravedan je on i pravičan.

    Oni mu se iznevjeriše - †
        nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, *
        porod izopačen i prepreden.
    Tako li uzvraćaš Gospodinu, *
        narode glupi i bezumni!
    Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, *
        koji te sazdao, po kom postojiš.

    Spomeni se dana pradavnih, *
        promotri godine od naraštaja do naraštaja.
    Oca svoga pitaj, i poučit će te, *
        pitaj starije, pa će ti kazati.

    Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, †
        kad je razmještao sinove čovječje, *
        odredi im međe po broju Božjih sinova:
    tad Gospodina njegov narod zapade, *
        Jakov bî njegova baština.

    U zemlji stepskoj on ga je našao, *
        u pustinjskoj jezivoj pustoši.
    Obujmio ga, gajio ga *
        i čuvao ko zjenu oka svoga.
    Poput orla što bdi nad gnijezdom, *
        nad svojim orlićima lebdeći,
    tako on krila širi, uzima ga, *
        pa ga na svojim nosi perima.
    Gospodin sâm njega je vodio, *
        tuđeg boga s njim ne bijaše.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Boga našega veličajte.

Ps 8. Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

Sve mu podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi (Ef 1, 22).

Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti

0