23. ožujka 2026. — Rebecca Ar-Rayya

Dn 13,1-9.15-18.19-30.33-62

 

U Babilonu življaše neki čovjek po imenu Jojakim.

On se oženi Suzanom, kćerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom. Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kćer po Zakonu Mojsijevu. Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuću imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih.
One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: »Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda.« Ovi posjećivahu kuću Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraćahu se njima.
Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža. Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe. Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove. I dok su tako vrebali zgodan dan, uđe ona jednom, kao i minulih dana, samo s dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruće. Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu. Ona reče djevojkama: »Donesite mi ulja i pomasti pa zaključajte vrtna vrata da se okupam!«

One učine kako im zapovjedi.

: zaključaše vrtna vrata te iziđoše na pokrajnja vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni.
 

Čim djevojke izađoše, oni ustadoše i pritrčaše k njoj. »Evo, rekoše, vrtna su vrata zaključana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša! Ako li nećeš, mi ćemo protiv tebe svjedočiti da je neki mladić bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke.« Suzana zastenja: »Odasvud sam pritisnuta: učinim li to, smrt me čeka; ne učinim li, neću vam ruci umaći. Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom.« I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju, a jedan potrča i otvori vrtna vrata.
Kad ukućani čuše krikove u vrtu, dotrčaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo. Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne ču. Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Dođoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte. Rekoše skupljenu narodu: »Pošaljite po Suzanu, kćer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!« Poslaše po nju. Ona dođe sa svojim roditeljima, djecom i svim rođacima. Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu. Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu. Ona plačući, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu. Starci rekoše: »Dok mi šetasmo sami po vrtu, uđe ona s dvije djevojke, zaključa vrtna vrata i otpusti djevojke. Priđe k njoj mladić koji bijaše skriven i leže s njom. Mi bijasmo u kutu vrta; videći to bezakonje, potrčasmo k njima. Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladića jer bijaše jači od nas pa otvori vrata i pobježe. Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše. Ne htjede nam kazati. Za to svjedočimo.«
Povjerova im zbor – ta oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.

Suzana povika iza glasa: »Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude,

ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet’ mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene.«
Gospod usliši njezin vapaj. Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela. On povika iza glasa: »Ja sam čist od krvi njezine!« Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: »Što si to kazao?« Stade posred njih i reče: »Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu? Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedočiše protiv nje.«
Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: »Dođi, sjedni među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!«
Tada im reče Daniel: »Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja ću ih ispitati.« Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reče mu: »Stari zlikovče, sada dođoše na te grijesi koje nekoć učini, donoseći nepravedne presude, osuđujući nedužne i oslobađajući krivce, dok Gospod govori: ‘Nedužna i pravedna da nisi ubio.’ Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?« On odgovori: »Pod jednom trišljom.« Daniel reče: »Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, anđeo je Božji već dobio od Boga zapovijed da te rasiječe po sredini.«
I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reče: »Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula! Ovako ste radili s kćerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kći Judina ne podloži vašem bezakonju. Reci mi, dakle, pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!« On odgovori: »Pod jasikom.« Daniel mu reče: »Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anđeo Božji čeka s mačem u ruci da te rasiječe po sredini te vas obojicu zatre.«
Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spašava one što se u nj uzdaju. I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedočenje. I učiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema Zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bî spašena jedna nedužna krv.