Celestin
Rajko, Ivan, Teofil
Svetac Papa
Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao jedno od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima godine 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade godine 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je čuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u četrdeset skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je godine 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već osamdeset godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagu naklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novi, izabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora, 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.
Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.
Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao jedno od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima godine 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade godine 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je čuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u četrdeset skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je godine 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već osamdeset godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagu naklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novi, izabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora, 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.
Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao jedno od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima godine 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade godine 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je čuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u četrdeset skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je godine 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već osamdeset godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagu naklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novi, izabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora, 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.
Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V., svakako, jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo. Umro je u Rimu 4. travnja 1292. papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao jedno od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao godine 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima godine 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade godine 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je čuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u četrdeset skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je godine 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već osamdeset godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagu naklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša. Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinala, Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novi, izabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatični Celestinovi pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora, 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
