25. svibnja 2026. — Beda Časni

Svetac Naučitelj

Beda je rođen ili 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu.

Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama sv. Ivan Beverly. Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: "Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih", tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana.

Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon.

Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela.Uz ta sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka.

Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak "časni" nosi uistinu zasluženo.

Post 3,9-15.20-20
Gospodin, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
Nato Gospodin, Bog, reče zmiji:
»Kad si to učinila,
prokleta bila među svim životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.«
Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.
Jdt 13,18-19

Ozija joj kaza:

»Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga Svevišnjega više od svih drugih žena na zemlji! Blagoslovljen Gospod Bog, stvoritelj neba i zemlje, koji te vodio da odsiječeš glavu vođi neprijatelja naših!

Jer tvoje pouzdanje neće biti izbrisano iz srdaca ljudi, nego će se oni dovijeka sjećati Božje moći.

Iv 19,25-34
(Mt 27, 55–56; Mk 15, 40–41; Lk 23, 49)
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.
(Mt 27, 45–54; Mk 15, 33–39; Lk 23, 44–48)
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.
Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

Ant 1. Jutrom nas nasiti, Gospodine, smilovanjem svojim.

    Gospodine, ti nam bijaše okrilje, *
        od koljena do koljena.
    Prije nego se rodiše bregovi †
        prije nego postade kopno i krug zemaljski, *
        od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi!

    Smrtnike u prah vraćaš *
        i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
    Jer je tisuću godina u očima tvojim, †
        ko jučerašnji dan koji je minuo, *
        i kao straža noćna.

    Razgoniš ih ko jutarnji san, *
        kao trava su što se zeleni:
    jutrom cvate i sva se zeleni, *
        a uvečer, već se suši i vene.

    Zaista, izjeda nas tvoja srdžba, *
        i zbunjuje ljutina tvoja.
    Naše si grijehe stavio pred svoje oči, *
        naše potajne grijehe na svjetlost lica svojega.

    Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, *
        kao uzdah dovršismo godine svoje.
    Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, *
        ako smo snažni, i osamdeset;
    a većina od njih muka je i ništavnost: *
        jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.
    Tko će znati žestinu gnjeva tvojega, *
        tko li, u pobožnom strahu, srdžbu tvoju?

    Nauči nas dane naše brojiti, *
        da steknemo mudro srce.
    Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš? *
        Milostiv budi slugama svojim!
    Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim, *
        da kličemo i da se veselimo u sve dane!
    Obraduj nas za dane kad si nas šibao, *
        za ljeta kad smo stradali!

    Neka se na slugama tvojim pokaže djelo tvoje *
        i tvoja slava na djeci njihovoj!
    Dobrota Gospodina, Boga našega, *
        nek bude nad nama!
    Daj da nam uspije djelo naših ruku, *
        djelo ruku naših nek uspije.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Jutrom nas nasiti, Gospodine, smilovanjem svojim.

Hvalospjev (Iz 42, 10-16). Pjesan Bogu pobjedniku i Spasitelju

Pjevahu pjesmu novu pred prijestoljem Božjim (Otk 14, 3).

Povratak na kalendar…