19. lipnja 2026. — Romuald

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način - oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.

Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu "muštrao" te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine. Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihajla u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove.

O životu sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: "Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta.

Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: 'Dragi Isuse, dragi, slatki moj među, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela', i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.

Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.

Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.

Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu.