Svetac Naučitelj Biskup

Pisati o svetom Ćirilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.

Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme medu monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor "pod hrastom", koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh.

Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani.

Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego "majka čovjeka zvanoga Isus". Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ćiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije "tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat". Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup vetada obavljao primat vlasti.

Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest "anatema" prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431, proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.

No Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.