Elizabeta Portugalska
Elza
Svetica
Elizabeta je rođena g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi - što bi morao biti normalan preduvjet braka - već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.
Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.
Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.
Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo. Bilo je to godine 1325.
Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svečano svetom. Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci te ondje gdje među ljudima postoji jaz graditi mostove.
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate.
Ljubav će se i vjernost sastati,
»U čast Gospodinu zapjevat ću, *
jer se slavom proslavio!
Konja s konjanikom *
u more je survao.
Moja je snaga, moja pjesma - Gospodin *
jer je mojim postao izbaviteljem.
On je Bog moj, njega ja ću slaviti, †
on je Bog oca moga, *
njega ću veličati.
Gospodin je ratnik hrabar, †
Gospodin je ime njegovo. *
Kola faraonova i vojsku mu u more baci.
Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, †
valovi se u bedem uzdigoše, *
u srcu mora dubine se stvrdnuše.
Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, *
plijen ću podijelit,
duša će moja sita ga biti; *
trgnut ću mač, uništit ih rukom svojom.'
A ti dahom svojim dahnu, †
more se nad njima sklopi, *
ko olovo potonuše silnoj vodi u bezdane.
Tko je kao ti, Gospodine, među bogovima, †
tko kao ti sija u svetosti, *
u djelima strašan, divan u čudima?
Desnicu si pružio *
i zemlja ih proguta!
Milošću svojom vodio si ovaj narod,
tobom otkupljen, *
k svetom tvom Stanu
snagom si ga svojom upravio.
Dovest ćeš ih i posaditi
na gori svoje baštine, *
na mjestu koje ti, Gospodine,
svojim učini Boravištem,
Svetištem, Gospodine,
tvojom rukom sazidanim. *
Vazda i dovijeka Gospodin će kraljevati. «
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Gospodin je moja snaga, moja pjesma, jer je mojim postao izbaviteljem.
Ps 117 (116). Poziv na hvalu
Velim... da pogani za milosrđe proslave Boga (Rim 15, 8. 9).
»U čast Gospodinu zapjevat ću, *
jer se slavom proslavio!
Konja s konjanikom *
u more je survao.
Moja je snaga, moja pjesma - Gospodin *
jer je mojim postao izbaviteljem.
On je Bog moj, njega ja ću slaviti, †
on je Bog oca moga, *
njega ću veličati.
Gospodin je ratnik hrabar, †
Gospodin je ime njegovo. *
Kola faraonova i vojsku mu u more baci.
Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, †
valovi se u bedem uzdigoše, *
u srcu mora dubine se stvrdnuše.
Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, *
plijen ću podijelit,
duša će moja sita ga biti; *
trgnut ću mač, uništit ih rukom svojom.'
A ti dahom svojim dahnu, †
more se nad njima sklopi, *
ko olovo potonuše silnoj vodi u bezdane.
Tko je kao ti, Gospodine, među bogovima, †
tko kao ti sija u svetosti, *
u djelima strašan, divan u čudima?
Desnicu si pružio *
i zemlja ih proguta!
Milošću svojom vodio si ovaj narod,
tobom otkupljen, *
k svetom tvom Stanu
snagom si ga svojom upravio.
Dovest ćeš ih i posaditi
na gori svoje baštine, *
na mjestu koje ti, Gospodine,
svojim učini Boravištem,
Svetištem, Gospodine,
tvojom rukom sazidanim. *
Vazda i dovijeka Gospodin će kraljevati. «
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Gospodin je moja snaga, moja pjesma, jer je mojim postao izbaviteljem.
Ps 117 (116). Poziv na hvalu
Velim... da pogani za milosrđe proslave Boga (Rim 15, 8. 9).
»U čast Gospodinu zapjevat ću, *
jer se slavom proslavio!
Konja s konjanikom *
u more je survao.
Moja je snaga, moja pjesma - Gospodin *
jer je mojim postao izbaviteljem.
On je Bog moj, njega ja ću slaviti, †
on je Bog oca moga, *
njega ću veličati.
Gospodin je ratnik hrabar, †
Gospodin je ime njegovo. *
Kola faraonova i vojsku mu u more baci.
Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, †
valovi se u bedem uzdigoše, *
u srcu mora dubine se stvrdnuše.
Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, *
plijen ću podijelit,
duša će moja sita ga biti; *
trgnut ću mač, uništit ih rukom svojom.'
A ti dahom svojim dahnu, †
more se nad njima sklopi, *
ko olovo potonuše silnoj vodi u bezdane.
Tko je kao ti, Gospodine, među bogovima, †
tko kao ti sija u svetosti, *
u djelima strašan, divan u čudima?
Desnicu si pružio *
i zemlja ih proguta!
Milošću svojom vodio si ovaj narod,
tobom otkupljen, *
k svetom tvom Stanu
snagom si ga svojom upravio.
Dovest ćeš ih i posaditi
na gori svoje baštine, *
na mjestu koje ti, Gospodine,
svojim učini Boravištem,
Svetištem, Gospodine,
tvojom rukom sazidanim. *
Vazda i dovijeka Gospodin će kraljevati. «
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Gospodin je moja snaga, moja pjesma, jer je mojim postao izbaviteljem.
Ps 117 (116). Poziv na hvalu
Velim... da pogani za milosrđe proslave Boga (Rim 15, 8. 9).
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
