Akvila i Priscila
Hadrijan
Sveci
To se dvoje svetaca može dičiti da su bili suradnici svetog Pavla. U tome je njihova posebnost i slava. Oni bijahu bračni par, Židovi, koji postadoše kršćani, zbog svoje revnosti veoma dragi svetom Pavlu. U Novom zavjetu spominju se na više mjesta.
Sv. Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje svetog Pavla, piše: "Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu" (18,2-3).
Završavajući Poslanicu Rimljanima i šaljući osobne pozdrave Pavao piše: "Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Priscilu i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući" (16,3-4). I Drugu poslanicu Timoteju sv. Pavao završava pozdravima i blagoslovima, a prvi su na popisu: "Pozdravi Prisku s Akvilom!" (4,19).
Egzeget Teofilo Garcia de Orbiso, kapucin, misli da su Akvila i Priscila ili Priska bili kršćani već prije svog prvog susreta sa sv. Pavlom u Korintu. To zaključuje iz njihove velike srdačnosti s apostolom naroda. Pavao je kao bistar čovjek brzo uočio vrijednost tih dvoje ljudi, njihove izvanredne ljudske osobine te se ponadao da mu u njegovu misijskome radu mogu postati najodličniji pomoćnici i suradnici. Njegova ga intuicija nije prevarila pa je kod njih zamolio gostoprimstvo. Dobivši ga, kod njih je za svoga boravka u Korintu proboravio godinu i pol dana.
Kad je sv. Pavao u Korintu završio svoju misiju te se htio vratiti u Siriju, kao pratioce na svom putu uze baš Akvilu i Priscilu. Oni su ga pratili samo do Efeza, gdje su ostali. Tamo su se osim obrtom i trgovinom bavili i apostolatom. Svoju su kuću kršćanima ponudili za bogomolju. U njoj je za vrijeme svog trećeg misijskog putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko g. 55. svoju Prvu poslanicu Korinćanima Pavao piše: "Mnogo vas pozdravljaju Akvila i Priscila zajedno s crkvom koja se sastaje u njihovoj kući" (16,19).
U svojim pozdravima apostol stalno izriče, dakle, svoju veliku zahvalnost svojim velikim dobrotvorima Akvili i Priscili, koji su mu u nekoj teškoj opasnosti, izloživši same sebe, spasili život. Ništa se sa sigurnošću ne može utvrditi o vremenu i mjestu smrti tih vrijednih Pavlovih suradnika. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače kao "apostole i mučenike". Rimski martirologij njihov blagdan spominje 8. srpnja, dakle, danas - zato o njima i pišemo.
(Mk 3, 13–19; Lk 6, 12–16)
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
