21. srpnja 2026. — Lovro Brindiški

Svetac Naučitelj

Jedan je od velikih likova potridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka – u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.

Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: »Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.«

»Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi »Salve Regina«, o »Magnificatu«, »Zdravo Mariji« te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

»Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. (Ta posljednja istina nije još ni danas definirana.) S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena« (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov »apostolski naučitelj«.