2. rujna 2026. — Blaženi mučenici rujanskih progona

Crkva pod imenom blaženih mučenika rujanskih progona časti brojnu skupinu mučenika ubijenih iz mržnje prema katoličkoj vjeri u četiri pariška zatvora, između 2. i 3. rujna 1792. godine, pod tragičnim okolnostima francuske revolucije. Ubijeni su na čelu s biskupima Ivanom Mariom du Leauom d Allemanom, Franjom Josipom i Petrom Ljudevitom de la Rochefoucauldom, slijedilo je još 188 svećenika i redovnika.

Crkva spominje 191 mučenika, pretežito crkvenih dužnosnika, no stradale su i brojne druge osobe čija su imena ostala nepoznata, poput četrdesetorice dječaka mlađih od 18 godina.

Malobrojni postojeći službeni dokumenti uništeni su u požaru pariškoga hotela de Villea 1871. godine, tako da su glavni izvori podataka bila svjedočanstva očevidaca, osobito nekolicine svećenika koji su uspjeli izbjeći pokolj.

Beatifikacija 191 žrtve pod nazivom rujanskih mučenika održana je 1. listopada 1926. Blaženima ih je proglasio papa Pio XI.

1 Kor 3,1-9
I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: »Ja sam Pavlov«, a drugi: »Ja Apolonov«, niste li odveć ljudi?
Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću.

Jer Božji smo suradnici:

Božja ste njiva,

Braćo, Božja ste građevina.

Ps 33,12-15.20-21
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
Narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Gospodin motri s nebesa
i gleda sve sinove čovječje.
Iz svoga prebivališta motri
sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio
i pazi na sva djela njihova.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo.

Lk 4,38-44
(Mt 8, 14–17; Mk 1, 29–34)
Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.
O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.
(Mk 1, 35–39)
Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

    Glasom svojim Bogu vapijem, *
        glasom svojim Bogu, i on me čuje.
    U dan nevolje tražim Gospodina, †
        noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
        utjehu otklanja duša moja.
    Spominjem se Boga i uzdišem; *
        kad razmišljam, daha mi nestane.

    Vjeđe moje budne držiš, *
        potresen sam, ne mogu govoriti.
    Mislim na drevne dane *
        i sjećam se davnih godina;
    razmišljam noću u srcu, *
        mislim, i duh moj ispituje:

    »Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
        i Hoće li ikad još biti milostiv?
    Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
        njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
    Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
        ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«

    I govorim: »Ovo je bol moja: *
        promijenila se desnica Višnjega.«
    Spominjem se djela Gospodnjih, *
        sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
    Promatram sva djela tvoja, *
        razmatram ono što si učinio.

    Svet je tvoj put, o Bože: *
        koji je bog tako velik kao Bog naš?
    Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
        na pucima si pokazao silu svoju.
    Mišicom si izbavio narod svoj, *
        sinove Jakovljeve i Josipove.
    Vode te ugledaše, Bože, †
        ugledaše te vode i ustuknuše, *
        bezdani se uzburkaše.
    Oblaci prosuše vode, †
        oblaci zatutnjiše gromom, *
        i tvoje strijele poletješe.
    Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
        munje rasvijetliše krug zemaljski, *
        zemlja se zatrese i zadrhta.

    Kroz more put se otvori tebi †
        i tvoja staza kroz vode goleme, *
        a tragova tvojih nitko ne vidje.
    Ti si svoj narod vodio kao stado *
        rukama Mojsija i Arona.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.

Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).

Povratak na kalendar…