5. listopada 2026. — Faustina Kowalska

Rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec u Poljskoj. Na krštenju je dobila ime Helena. Treća je od desetoro djece siromašne, ali pobožne seljačke obitelji. Helenin otac Stanislav je bio tesar i poljoprivrednik. Bio je marljiv i pobožan. Svako jutro i večer molio je časoslov Bl. Djevice Marije. Helenina majka Marija je djecu od malenih nogu učila molitvi i radu. U kući se redovito čitalo iz knjiga duhovnog sadržaja.

Iz ranog djetinjstva zapisala je za svoj Dnevnik Blažena Fasutina ovo: “Kada sam bila na Večernji, a Gospodin Isus izložen u pokaznici, darovana mi je Božja Ljubav koja je ispunila moje malo srce. Gospodin mi je podario razumijevanje Božanskih Otajstava.” Često bi noću ustajala i molila. Prvu Svetu Pričest primila je u devetoj godini. Na puti iz crkve kući upita je susjed: “Zašto ne ideš sa ostalim djevojčicama?.” Njezin je odgovor bio: “Idem sa Gospodinom Isusom.” Vrlo često je nastojala ići na Svetu Misu. Kad je bila spriječena poslom, tad bi u vrijeme kada bi zvona oglasila Podizanje, klekla bi i pozdravila Isusov dolazak na oltar.

Sa četrnaest godina pođe u Aleksandrovo i tamo radi godinu dana u domaćinstvu kao sluškinja kod vlasnika pekarne i trgovine. Vraća se kući da zamoli roditelje za ulazak u samostan. Roditelji nisu bili odmh spremni dati dopuštenje. Dok je Helena bila na jednom plesu ukaže joj se Gospodin Isus pokriven mnogobrojnim ranama. Tužnim glasom rekne Heleni: “Koliko ću te puta morati zvati i koliko ćeš Me puta odbiti? Odmah pođi u Warszawu. Tamo ćeš ući u samotan.” Helena je stupila u Družbu sestara Majke Milosrđa u Varšavi 1. kolovoza 1924. Dobila je redovničko ime Faustina od Presvetog Sakramenta.. Prve zavjete položila je 30. travnja 1928. Uz veliku pobožnost prema Prečestoj Djevici Mariji Sveta Faustina je bila gorljava štovateljica Euharistijskog Isusa. Već od djetinjstva za nju su najljepši bili oni trenutci koje je provela u blizini oltara. Njezine oči su blistale od radosti dok je promatrala Presveti Oltarski Sakramanat. Nakon prve Svete Pričesti svakog je dana nastojala primiti Isusa. Govorila je: “ Najsretniji su trenutci moga života kada sam sa svojim Bogom. Tada s Njim govorim od srca k Srcu i najbolje shvaćam Njegovu Uzvišenost i svoju neznatnost.” Jednom, kada se vratila iz bolnice, poglavarica je za nju odredila dodatnu hranu. Sestra koja ju je posluživala zbog toga je u šali nazove “princezom”. Na to sestra Faustina odgovori ponosno: “ I jesam ‘princeza’! Danas sam primila Gospodina u Svetoj Pričesti i Kraljevska krv kola u meni!”

U svojem Dnevniku zapisala je ovu molitvu Isusu u Svetoj Hostiji: “ Sakriveni Isuse, Ti si slavni zalog moga uskrsnuća. U Tebi je središte moga života. Omogućuješ mi da Te ljubim kroz cijelu vječnost. Voliš me kao svoje dijete. Uzmi moje srce koje čezne za Tobom. Uzdiše za Tobom serafskom ljubavi. Udaljeno od tebe vene kao malo dijete bez majke. O, Isuse, Ti živiš u Svetoj Hostiji. Ti si moja majka, moje sve!” Blažena Faustina je primila objavu Božjeg Milosrđa. Naređeno joj je da naslika sliku kako vidi Isusa te ispod napiše: “Isuse, u Tebe se ufam!” Trebala se zauzeti da se na Bijelu nedjelju uvede svetkovina Božjeg Milosrđa te proširi krunicu Božanskom milosrđu, sat Božje Milosrđa u 15 popodne i Devetnicu u čast Božanskog Milosrđa od Velikog Petka do Bijele nedjelje. U pratnji svojeg Anđela Čuvara prošla je Čistilište i pakao, a 28. studenog 1936. smjela je gledati krasote Neba. Dok je bila u bolnici uz ostale bolesne sestre svakodnevno je primala Svetu Pričest. Kada radi bolesti u lječilištu nije mogla ići na Sv. Misu Anđeo Seraf donosio je Svetoj Faustini Svetu Pričest koju je žarko željela kroz trinaest dana. Na Veliki Petak 26. ožujka 1937. Sveta Faustina je dobila sakrivene Rane Isusove. O tome je u svom Dnevniku zapisala: “Odmah ujutro osjećala sam na svojem tijelu boli Njegovih pet Rana. Te boli trajale su do tri sata. Iako izvanjski nije bilo nikakvih znakova, boli nisu bile nimalo slabije. Radujem se, da me Isus zaštičuje od ljudskih pogleda.” U noći 5. listopada 1938. u 22 sata i 45 minuta, očima uprtim u Raspelo predala je svoju dušu žrtve Bogu. U trećoj godini svoje papinske službe Papa Ivan Pavao II. izdao je enciklično pismo cijeloj Crkvi o Božjem Milosrđu. Bilo je to 30. studenog 1980. Na Bijelu nedjelju 1985. krakovski je nadbiskup kardinal Franjo Macharski uveo blagdan Božjeg Milosrđa za Poljsku. Na Bijelu nedjelju, 18. travnja 1993. Papa Ivan Pavao II. uvrstio je u spisak Blaženih glasnicu Božjeg Milosrđa poljsku redovnicu Mariju Faustinu Kowalsku. Apostolatski centar “Sav tvoj” iz Zagreba je 1997. izdao praktičnu knjižicu sa životopisom Blažene Faustine i objavom Božjeg Milosrđa. Duhovni Dnevnik Blažene Faustine preveden je na hrvatski i izdan u bibljoteci Dva Srca godine 1998. Na Bijelu nedjelju – 30. trabnja 2000. Papa Ivan Pavao II uvrstio je glasnicu Božjeg Milosrđa Faustinu od Presvetog Sakramenta u popis Svetaca te na Bjelu nedjelju uveo Svetkovinu Božanskog Milosrđa.

„Ti ćeš izmiriti zemlju s Nebom, umirit ćeš pravednu Božju srdžbu i izmoliti svijetu milosrđe. Bori se za spasenje duša. Ohrabruj ih da se pouzdaju u Moje milosrđe, jer to je tvoja zadaća u ovom i u budućem životu. Tajnice Mojeg najdubljeg otajstva, znaj, da si u isključivoj prisnosti sa Mnom. Ti ćeš pripravljati svijet na Moj konačni dolazak. Vječno ćeš stajati pred Mojim prijestoljem kao živi svjedok Mojega milosrđa. Srce Mojeg Srca, ispuni se radošću.“

Ove riječi koje je Isus uputio sestri Faustini najbolje opisuju njezinu životnu zadaću zahvaljujući kojoj je postala prva svetica trećega tisućljeća i omiljena zagovornica naših vremena. Faustinini suvremenici, nažalost, nisu je poznavali tako dobro. Rođena je na selu kao treće od desetoro djece i krštena imenom Helena. Nakon završena tri razreda osnovne škole služila je po tuđim kućama kako bi pomogla roditeljima. Oni se suprotstavljaju njezinoj želji da ode u samostan, pa Helena na neko vrijeme odgađa svoju čežnju. Kad je konačno doživjela neodoljivost Kristova poziva, sve napušta i s jedinom svojom imaštinom - željom da Isusa ljubi kako ga nitko nije ljubio - odlazi u Varšavu. U mnogim samostanima je odbijaju, ali otvaraju joj se vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa. Opisavši je kao „ništa izvanredno“ rekli su joj da se vrati za godinu dana, što je i učinila. Postaje sestra Marija Faustina od Presvetoga Oltarskoga Sakramenta te jubilejske 1933. godine polaže vječne zavjete. Sljedeće godine po Kristovu nalogu počinje voditi dnevnik kojim posreduje pouku o neiscrpnom Božjem milosrđu. Kao redovnica neprimjetno je obavljala poslove kuharice, vrtlarice i portirice. Ipak, bogati nutarnji život nije mogla tako lako skriti te su se stali širiti pogrešni glasi da je histerična sanjarica, čak i opsjednuta zlim duhovima. Unatoč svemu Faustina je ta koja od Kongregacije traži oproštenje za svoje nesvjesne prijestupe te spokojno i u miru odlazi svom Gospodinu u 33. godini.

Izvana neznatan i ničim poseban Faustinin život u svojoj je nutrini skrivao nezamislive milosti, darove i doživljaje. Komunikacija i suživot s nadnaravnim bili su njena svakodnevica. No staviti naglasak na darove značilo bi promašiti ključ Faustinine izvanrednosti. „Darovi su samo nakit duši, ali oni ne čine ni njen sadržaj ni njenu savršenost. Moja svetost i savršenost počiva na uskom sjedinjenju moje volje s voljom Božjom“, zapisala je u svom dnevniku, „Čvrsto se pouzdajem i posve oslanjam na Tvoju svetu volju, koja je samo milosrđe“. Tim djetinjim pouzdanjem i bezrezervnim predanjem volji Božjoj Faustina oduševljava i nadahnjuje. Jer Božja je volja uistinu samo milosrđe i cilj joj je čovjeku dati puninu života. Na Faustinino predanje Isus je uzvratio otkrivajući joj svoju božansku narav i darujući joj neopisive milosti. Najvažnija je ona kojom je Faustinu učinio bliskom suradnicom u spasenju svijeta. To se nije događalo u trenutcima zanosa nego u trenutcima sudjelovanja u pregorkoj Kristovoj muci. I baš je to najveći dar i milost – sjediniti se s Kristom patnikom dijeleći njegove boli. Te je milosti Faustina hrabro i ustrajno prikazivala za nakane obraćenja i otkupljenja grešnika. Milosrdna učenica milosrdnoga Gospodina postala je neumorna zagovornica cijeloga svijeta. Možda upravo njezinom zagovoru dugujemo i svoje obraćenje.

Po svom obraćenju i mi smo pozvani biti Isusovim suradnicima što znači pouzdati se u Božju volju koja je samo milosrđe te i sami biti milosrdni. Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7). Zadobit će ga u ovozemaljskom životu, a ponajviše na Posljednjem sudu gdje će nam Bog suditi kriterijem milosrđa iskazanoga drugima: jedne za vječni oganj, druge za Kraljevstvo nebesko (Mt 25,31-46). Milosrdni, međutim, nisu oni koji, željni pohvale ili priznanja, daju od svoga viška jer se zbog toga dobro osjećaju. Bog ne prosuđuje djela nego čistu nakanu i iskrenu volju da se djela milosrđa vrše. Potrebna nam je stoga Faustinina samozatajnost i skrovitost, poniznost i šutnja, čisto srce koje priznanje traži samo u Bogu. Iskreni milosrdnici žive da bi bili dar za druge. Oni spremno daju i najvrijednije što imaju, sami sebe, kao što je Isus predao svoj život za nas.

A Isus ne ostavlja nimalo mjesta strahu: Ne boj se, stado malo; svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo (Lk 12,32). Predamo li se njegovoj volji i vodstvu, Bog će se za sve pobrinuti. On poznaje ljudske mogućnosti i ne dopušta ništa što bi čovjeku naškodilo ili ga upropastilo. Naš je Gospodin milosrdan Bog, prepun ljubavi i sućuti za svoju djecu. U beskraju njegova milosrđa nestaju svi naši strahovi i nemiri, slabosti i grijesi. To je osnovna poruka Faustinina života koju ona i danas svojim dnevnikom svjedoči: „Jer Ti si Bog milosrđa i stoljećima se nije čulo, nebo i zemlja se ne sjećaju da si ikad razočarao neku dušu koja se pouzdavala u Tvoje milosrđe“. Imajući to na umu i srcu možemo zajedno s Tajnicom Božjega milosrđa radosno reći:

„Moja životna lađa sigurno plovi morem jer Ti si, Moj Bože, njezin Kormilar.“

Sveta Faustina, Kormilareva izabranice, moli za nas!