Agneza (Janja)
Janja, Neža
Djevica i mučenica
Agneza (grč. hagne: čist, nevin; lat. agnus: janje) je prema predaji bila Rimljanka plemenita roda. Krštenje je primila u ranoj dječjoj dobi. Kao djevojčica od 13 godina podnijela je mučeništvo za vrijeme cara Valerijana 258./259., ili Dioklecijana 304. godine. Već u 4. stoljeću rašireno je njezino štovanje. Najstarije liturgijske knjige spominju njezino ime u misnom kanonu. Tijekom vremena mnoge legende su ukrasile njezin život. Najraniji umjetnički prikazi Agnezu prikazuju bez ikakvih ikonografskih atributa. Takav lik nalazimo na mramornom oltaru njezine crkve u Rimu izvan zidina. Kasnije uz nju nalazimo i janje prikazano kao simbol Isusa Krista. U pratnji janjeta ona se ukazala svojim roditeljima 8 dana poslije svoje smrti. Umjetnici je prikazuju kao lijepu i mladu djevojku s bujnom dugom kosom koja skriva njezino golo tijelo. Njezini mučitelji su je htjeli izvrgnuti sramu skidajući joj odjeću. Agneza je molila Boga da joj tijelo ostane netaknuto za Krista. Prema jednoj legendi tada joj je kosa narasla, a s neba je dobila bijelu, sjajnu haljinu. Bog ju je očuvao neozlijeđenu i kad su je mučitelji bacili u oganj. Na koncu joj je jedan od vojnika odrubio glavu mačem i to oruđe njezine smrti je na slikama. U ruci redovito ima palmu kao sveopći znak pobjede i mučeništva.
Konstancija, kći kralja Konstantina, dala je izgraditi veliku baziliku na Agnezinu grobu u Via Notnentani u Rimu. Običaj je na svetičin spomendan blagosloviti dva janjeta koja se predaju sestrama benediktinkama kod rimske crkve svete Cecilije. Sestre hrane janjce do Velikoga petka. Tada se oba na uspomenu uskrsnog Jaganjca zakolju. Od vune tih žrtvovanih janjića sestre tkaju nadbiskupske palije. Palij je bijela vrpca sa 6 utkanih križića, znak nadbiskupske vlasti. Njih blagoslivlja papa na blagdan apostola Petra i Pavla, zatim se u brončanoj i pozlaćenoj škrinji stave na grob sv. Petra. Podijele se novoimenovanim nadbiskupima ili patrijarsima. Sveta Agneza je zaštitnica djevojačke nevinosti i vrtlara.
Blagoslovljen Gospodin, hridina moja:
ruke mi uči boju a prste ratu.
On je ljubav moja i tvrđava moja,
zaštita moja, izbavitelj moj,
štit moj za koji se sklanjam;
on mi narode stavlja pod noge!
Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu,
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš.
Hvalospjev (1 Sam 2, 1-10). Gospodin podiže ponizne
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima (Lk 1, 52-53).
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
