21. lipnja 2026. — Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na kaljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba. Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je Latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mladega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu. Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge: Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.