27. svibnja 2026. — Augustin Kenterberijski

Svetac

O životu svetog Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo ništa osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio "syncellus" sv. Grgura Velikoga. To znači da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo.

Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši u Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši strah i vrati se natrag u Rim. Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri.

On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten. Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj što bolje ukorijeni i proširi, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posvećen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin već davno bio u grobu.

Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja.