30. siječnja 2026. — Martina Rimska

Djevica i mučenica

Martina je živjela i umrla u 3. stoljeću u Rimu. Sigurnih povijesnih podataka iz njezinoga života nema. Legenda je upamtila da je Martina umrla mučenički svjedočeći za vjeru. Martina je navodno bila kći jednog rimskoga konzula. Neka legenda drži da je njezin otac tri puta obnašao službu rimskog prefekta. Jedna druga legenda drži da je njezina mati bila đakonisa. Đakonise su u ranokršćanskim zajednicama bile djevojke ili žene posvećene dobrotvornom radu. Njegovale su bolesnike, ali su i pripremale žensku čeljad u vrijeme katekumenata. U 4. stoljeću su još postojale zajednice đakonisa kojima su crkveni sabori određivali pravila. U 6. stoljeću je služba đakonisa dokinuta zbog zloporaba. U Evangeličkoj crkvi postoje i danas đakonise, koje su prošle posebnu naobrazbu za karitativni rad i vjeronauk. Od 19. stoljeća evangeličke đakonise su udružene u zajednice koje djeluju u 200 kuća, a imaju oko 60.000 članica. Nakon smrti svojih roditelja, Martina je rasprodala svoju baštinu i sve podijelila siromašnima, a onda je i sama stupila u redove đakonisa. Priča se da je bila iznimno lijepa djevojka. Kad je car Aleksandar Sever zaprosio njezinu ruku, odbila ga je iz ljubavi prema Isusu.

Car je odlučio kazniti djevojku. Dao ju je zatvoriti. A onda je trebala biti podvrgnuta okrutnim mukama. Mukama bi mogla izbjeći ako se odrekne Krista i žrtvuje poganskim bogovima. Trebala je žrtvovati u hramu poganskoga boga Apolona. To je ona odbila. Pred kipom idola Martina se prekrižila i tako ispovijedila svoju vjeru. Kip idola se u taj čas raspao, a hram se urušio. Zato je Martina podvrgnuta cijelom nizu najrazličitijih muka. Uz nebesku pomoć ona je preživjela sva mučenja. Bičevali su je, kidali je željeznim kukama, da bi je na koncu bacili pred zvijeri u amfiteatru. I u amfiteatru se dogodilo čudo. Lav koji ju je imao rastrgati, legao je pred njene noge. Martinini mučitelji su je onda bacili na lomaču, potpalili vatru, ali se u taj čas diglo neviđeno nevrijeme s velikim pljuskom, koje je ugasilo vatru. Na koncu joj je krvnik odrubio glavu. Jedna treća legenda zna da je Martina bila odvedena u hram božice Dijane i da je tamo trebala prinijeti žrtvu. Na njezinu molitvu udario je grom u Dijanin hram tako snažno da se hram raspao. Neki povjesničari smatraju da Martinino mučeništvo nije moglo biti za vrijeme Aleksanda Severa, budući da je toga cara povijest zapamtila kao cara koji je bilo sklon kršćanima.

Da je Martina povijesna osoba, svjedoči njezino štovanje već u 7. stoljeću. Tada je u Rimu u njezinu čast podignuta crkva. Radi se o crkvi svetoga Luke i svete Martine. U vrijeme pape Urbana VIII. su 1634. godine pronađeni njezini posmrtni ostaci u jednom glinenom sarkofagu, te je tada ponovno podignuta i u njezinu čast posvećena crkva, koja danas nosi naslov SS. Luca e Martina. Papa Urban VIII. je bio veliki štovatelj svete Martine. Njezinu je uspomenu počastio tako što je u njezinu čast spjevao dva himna.

Martinu slikari i kipari prikazuju s palmom i otvorenom knjigom. Prikazuju je i s mučilima kojima je bila mučena, ili je prikazuju u trenutku kad joj odrubljuju glavu. Vidljiv je njezin lik i s lavom pred nogama. Martina je jedna od zaštitnica grada Rima, ali je i zaštitnica majki koje doje dijete.

U njemačkim zemljama seljaci i vinogradari vjeruju da će im dobro roditi pšenica i vinogradi ako na spomendan svete Martine sija sunce. I blago sunce 30. siječnja obećava dobru žetvu.