19. kolovoza 2026. — Ivan Eudes

Svetac Prezbiter

U velikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji je rođen 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Saes. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo.

Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.

Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.

Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.

Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.

Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.

Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.

Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike.

Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.

Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira.