13. rujna 2026. — Ivan Zlatousti

Svetac Naučitelj

Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala časni naslov "zlatousti", možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina. Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin, već i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, to je kao dušobrižnik neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri cio niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćerku.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao "između položaja podanika i cara". Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.

397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdašno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.

Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu "sinodu kod hrastova", koja je svrgla s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad.

No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tada se zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora.U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: "Bogu budi hvala na svemu! Amen." Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima. Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O svećeništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ukoliko traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike.