Julijana
Onezim, Miljenko
Prema izvještajima o mukama ove svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje, ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimilijana 305. godine. Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj.
Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
o kada ću doći i lice Božje gledati?
Suze su kruh moj danju i noću, †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
kako koračah u mnoštvu *
predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
u povorci svečanoj.
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Tuguje duša u meni, †
stoga se tebe spominjem *
iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.
Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?«
Kosti mi se lome od poruge neprijateljâ †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?« -
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Kad ću doći i lice Božje gledati?
Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
o kada ću doći i lice Božje gledati?
Suze su kruh moj danju i noću, †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
kako koračah u mnoštvu *
predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
u povorci svečanoj.
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Tuguje duša u meni, †
stoga se tebe spominjem *
iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.
Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?«
Kosti mi se lome od poruge neprijateljâ †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?« -
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Kad ću doći i lice Božje gledati?
Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
o kada ću doći i lice Božje gledati?
Suze su kruh moj danju i noću, †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
kako koračah u mnoštvu *
predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
u povorci svečanoj.
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Tuguje duša u meni, †
stoga se tebe spominjem *
iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.
Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?«
Kosti mi se lome od poruge neprijateljâ †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?« -
Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Kad ću doći i lice Božje gledati?
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
