Damjan de Veuster
Bosiljka, Rastislav
Sveti Damjan de Veuster se u Belgiji i u Sjedinjenim Američkim Državama slavi 10. svibnja. Ime Damjan na grčkom jeziku znači krotitelj. Bio je svećenik i redovnik. Rođen je 3. siječnja 1840. kao sedmo dijete u seljačkoj obitelji u mjestu Tremelu u Belgiji. Kršteno mu je ime Josip, a za vrijeme pučkih misija, koje su u njegovoj župi držali redovnici redemptoristi, 1858. godine je odlučio postati redovnik. Njegove dvije sestre i jedan brat su također odabrali duhovno zvanje. Bilo mu je 19 godina kad je i on stupio među redovnike u Kongregaciju Presvetog Srca Isusova i Marijina u gradu Leuvenu. Taj red je bio zadužen za pastoral Havajskog otočja. Želio je biti brat laik, ali su njegovi poglavari odlučili poslati ga na studij teologije. Kad je u misije trebalo poslati nove snage, Damjan se tada dragovoljno javio da on pođe u misije umjesto svog brata Pamfila koji se upravo bio razbolio. Još nije bio zaređen za svećenika, kad je 1864. godine, nakon dugog putovanja lađom, stigao sa svojom subraćom u luku glavnoga grada otočja Honolulu. Dva mjeseca kasnije primio je Damjan svećeničko ređenje te je počeo zamjenjivati jednog bolesnog misionara u distriktu Puna na jugoistoku Havaja. Naučio je jezik domorodaca. Jako su ga zavoljeli.
Poslije toga je djelovao u distriktu Kohala na sjeverozapadu Havaja. Konačno je 1873. godine, na vlastitu želju, poslan na otok Molokai. Na tom su otoku bili izorilani ljudi koji su bolovali od gube. Zbog opasnosti od zaraze i zbog ozračja među bolesnicima, otok su nazvali paklom Južnoga mora. Na Molokai je sveti Damjan stigao 10. svibnja 1873. godine. Upravo zato se u Americi njegov spomendan slavi tog datuma. Na otoku Molokaiju je živio kao dušobrižnik i liječnik, jedini zdrav čovjek među 800 zaraženih gubom. Postao je pravi apostol gubavaca. Bile su mu 33 godine. Njegovo nesebično zalaganje i rad među zaraženima su ubrzo postali poznati i priznati po cijelom svijetu. Poslije jednoga tajfuna, on je zajedno s bolesnicima podigao nove kolibe, ali i bolnicu i dva sirotišta za djecu. Sagradio je i crkvu.
Dvoreći i služeći bolesnike i sam se zarazio gubom. Bolest ga je nagrizala i mučila sve do 15. travnja 1889. godine, kad je umro. I za vrijeme bolesti, otac Damjan je nastavio svoj apostolat i nije prestajao skrbiti za bolesnike. Svojim radom i pobožnošću proslavio je svoju domovinu Belgiju ali i Havajsko otočje u Sjedinjenim Američkim Državama. U njegovoj smrtnoj borbi stalno je bio okružen svojim vjernim bolesnicima, a kad je umro, pokopali su ga pod jedno stablo na otoku. Na spomen-ploči je pisalo: “Svetoj uspomeni na časnog oca Damjana, koji je umro kao mučenik ljubavi.”
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali:
nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Anđeo Gospodinov tabor podiže
oko njegovih štovalaca da ih spasi.
Kušajte i vidite kako dobar je Gospodin:
blago čovjeku koji se njemu utječe!
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Ugledaše te vode, Bože, kroz more si proveo narod svoj, aleluja.
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Ugledaše te vode, Bože, kroz more si proveo narod svoj, aleluja.
Glasom svojim Bogu vapijem, *
glasom svojim Bogu, i on me čuje.
U dan nevolje tražim Gospodina, †
noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, *
utjehu otklanja duša moja.
Spominjem se Boga i uzdišem; *
kad razmišljam, daha mi nestane.
Vjeđe moje budne držiš, *
potresen sam, ne mogu govoriti.
Mislim na drevne dane *
i sjećam se davnih godina;
razmišljam noću u srcu, *
mislim, i duh moj ispituje:
»Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek *
i Hoće li ikad još biti milostiv?
Je li njegova dobrota minula zauvijek, *
njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?
Zar Bog je zaboravio da se smiluje, *
ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?«
I govorim: »Ovo je bol moja: *
promijenila se desnica Višnjega.«
Spominjem se djela Gospodnjih, *
sjećam se tvojih pradavnih čudesa.
Promatram sva djela tvoja, *
razmatram ono što si učinio.
Svet je tvoj put, o Bože: *
koji je bog tako velik kao Bog naš?
Ti si Bog koji čudesa stvaraš, *
na pucima si pokazao silu svoju.
Mišicom si izbavio narod svoj, *
sinove Jakovljeve i Josipove.
Vode te ugledaše, Bože, †
ugledaše te vode i ustuknuše, *
bezdani se uzburkaše.
Oblaci prosuše vode, †
oblaci zatutnjiše gromom, *
i tvoje strijele poletješe.
Grmljavina tvoja u vihoru zaori, †
munje rasvijetliše krug zemaljski, *
zemlja se zatrese i zadrhta.
Kroz more put se otvori tebi †
i tvoja staza kroz vode goleme, *
a tragova tvojih nitko ne vidje.
Ti si svoj narod vodio kao stado *
rukama Mojsija i Arona.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Ugledaše te vode, Bože, kroz more si proveo narod svoj, aleluja.
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti
