3. ožujka 2026. — Kunigunda

Svetica

Bamberg je jedan od najljepših njemačkih gradova. U njemu kao da se vrijeme zaustavilo i sačuvalo nešto od onoga srednjovjekovnog čara. U X. stoljeću bio je samo neznatno naselje na istočnom rubu Franačkoga Carstva. Njegov geografski položaj na ušću rijeke Regnitza u Majnu učinio ga je već za rana važnom raskrsnicom trgovačkih putova. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu postade omiljelo obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i poljepšati taj grad koji po njima postade naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je najljepša od tih umjetnina baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberške katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Njegov oštar i bistar pogled zrači nešto od mira i snage slavnoga bamberškoga jahača, koji se nalazi u katedrali. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. Ona u svojoj odjeći djeluje upravo djevojački. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava.

O mladosti svete carice Kunigunde imamo jako malo pouzdanih podataka. Potjecala je iz grofovske obitelji u Luxemburgu. Godine 1966. sudjelovao sam na 81. njemačkom Katholikentagu u Bambergu. Tada je na svečanostima u svečanoj procesiji vrlo naglašeno zastupao Luxemburg njegov biskup, mons. Leo Lommel. Time je Bamberg htio počastiti domovinu svoje zaštitnice carice svete Kunigunde. Ona se rodila u brojnoj i duboko vjernoj kršćanskoj obitelji. Njezina je želja bila stupiti u samostan i posvetiti se Bogu u djevičanstvu. Pristala je ipak na želju roditelja, koji su je htjeli udati za bavarskoga vojvodu Henrika. Godine 1014. skupa sa svojim mužem Henrikom primila je u Rimu carsku krunu. Kao carica neumorno je pratila svoga muža na svim njegovim putovanjima po prostranom carstvu. No, ona mu nije bila samo neka nijema pratnja, nego i mudra savjetnica u svim važnim pitanjima i političkim odlukama. Mogla je to biti jer je bila vrlo pametna i visoko izobražena žena kojoj je car mnogo, dapače sve mogao povjeriti, pa i upravu nad pojedinim dijelovima carevine. Kako je bio često prenatrpan poslovima, u njoj je nalazio najsigurniji oslonac.

Kunigundina uloga nije se sastojala samo u pomaganju muža cara u njegovim carskim poslovima, već još kudikamo više u njegovu usponu prema kršćanskoj savršenosti i svetosti. Ona je čitavim bićem podupirala sve njegove pothvate, fundacije i djela u korist Crkve, a tih nije bilo malo. U jednoj povelji, u kojoj je Henrik potvrdio osnivanje opatije benediktinki u Kaufungenu, piše da su njih dvoje bili jedno u jednom tijelu. Kako je među njima bila tolika bračna ljubav, tim teže ih je pogodio udes što nisu imali vlastitog poroda. Godine 1007. Henrik je još kao bavarski vojvoda osnovao biskupiju u Bambergu. Bio je tada već oženjen, ali bez nade u potomstvo. Zato izjavljuje da će Krista učiniti svojim baštinikom. Prema tadašnjem vrlo raširenom, no nezakonitom, običaju mogao je zbog neplodnosti otpustiti ženu. On to nije učinio.

Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda da su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu.

Nakon smrti svoga muža godine 1024. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Kroz 15 godina siromašno i ponizno je živjela u skrovitosti samostana. Umrla je na današnji dan, a godine 1200. papa Inocent III. proglasio je carski par Henrika i Kunigundu svetima. Grad Bamberg još i danas ih vrlo svečano slavi.