26. ožujka 2026. — Montan i Maksima

Sveti Montan i Maksima su srijemski mučenici. Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana 304. godine sklonio se u Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Jedno su vrijeme bili nepoznati, ali je netko zamijetio njihovo ponašanje pa su bili prijavljeni da su kršćani te su uhićeni. Mučeništvo su podnijeli zajedno, a s njima Kvadrat, Teodozije, Emanuel i još 40 neimenovanih kršćana. Bili su bačeni u rijeku Savu.

Post 17,3-9
Abram pade ničice dok mu Bog govoraše dalje:
»A ovo je savez moj s tobom:
postat ćeš ocem mnogim narodima;
i nećeš se više zvati Abram –
već Abraham će ti ime biti,
jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.
Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
Još reče Bog Abrahamu: »A ti savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke.
Ps 105,4-9
Tražite Gospodina i njegovu snagu,
tražite svagda njegovo lice!
Sjetite se čudesa koja učini,
njegovih čuda i sudova usta njegovih!

Abrahamov rod sluga je njegov,
sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!
On je Gospodin, Bog naš;
po svoj su zemlji njegovi sudovi!

On se uvijek sjeća svojega Saveza,
riječi koju dade tisući naraštaja:
Saveza koji sklopi s Abrahamom
i zakletve svoje Izaku.

Iv 8,51-59
Zaista, zaista, kažem vam:
ako tko očuva moju riječ,
neće vidjeti smrti dovijeka.«

Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«
Odgovori Isus:
»Ako ja sam sebe slavim,
slava moja nije ništa.
Ima koji me slavi – Otac moj,
a vi velite da je on vaš Bog,
no ne poznajete ga,
a ja ga znam.
Ako vam reknem da ga ne znam,
bit ću lažac jednak vama.
No znam ga
i riječ njegovu čuvam.
Abraham, otac vaš, usklikta
što će vidjeti moj Dan.
I vidje i obradova se.«

Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?« Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
prije negoli Abraham posta,
Ja jesam!«

Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

    Velik je Gospodin, hvale predostojan *
        u gradu Boga našega.
    † Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, *
        radost je zemlji svoj.
    Gora Sion, na krajnjem sjeveru, *
        grad je Kralja velikog.
    Bog u kulama njegovim *
        jakom se pokaza utvrdom.

    Jer gle, složiše se kraljevi, *
        navališe zajedno.
    Čim vidješe, zapanjiše se, *
        i zbunjeni u bijeg nagnuše.
    Ondje ih trepet obuze *
        kao muka porodilje,
    kao kad vjetar istočni *
        razbija brodove taršiške.

    Što smo čuli, sada vidimo: *
        grad Gospodina nad Vojskama,
    grad Boga našega - *
        Bog ga utvrdi dovijeka.
    Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote *
        usred Hrama tvojega.
    Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja *
        do nakraj zemlje doseže.
    Puna je pravde desnica tvoja; *
        nek se raduje brdo Sionsko!
    Neka kliču gradovi Judini *
        zbog tvojih sudova!

    Obiđite Sion i prođite njime, *
        prebrojite kule njegove!
    Pogledajte dobro bedeme njegove, *
        promotrite mu potanko dvorove:
    da biste kazivali budućem koljenu: *
        »Takav je Bog,
    Bog naš zasvagda i dovijeka! *
        On neka vas vodi!«

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Velik je Gospodin, hvale predostojan u gradu Boga našega.

    Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio *
        i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
    Gospodine, Bože moj, zazvah te, *
        i ti si me ozdravio;
    Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja, *
        na rubu groba ti si me oživio.

    Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi, *
        zahvaljujte svetom imenu njegovu!
    Jer samo za tren traje srdžba njegova, *
        a cio život dobrota njegova.
    Večer donese suze, *
        a jutro klicanje.

    A ja u svojoj sreći rekoh: *
        »Neću se pokolebati nikada!«
    Dobrotom si me, Gospodine,
        na goru nade postavio, *
        ali čim lice sakriješ, sav se uplašim.
    Tada, Gospodine, zavapih k tebi, *
        i zazvah milosrđe Boga svojega:

    »Kakva je korist od krvi moje, *
        kakva korist da u grob siđem?
    Zar će te prašina slaviti, *
        zar će naviještati vjernost tvoju? «
    Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni; *
        Gospodine, budi mi na pomoć!

    Okrenuo si plač moj u igranje, †
        skinuo kostrijet s mene *
        i opasao me radošću.
    Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti: *
        Gospodine, Bože moj,
        dovijeka ću te hvaliti!

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti si me ozdravio; dovijeka ću te hvaliti.

Ps 32 (31). Blažen čovjek komu je krivica otpuštena

David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djela (Rim 4, 6).

Povratak na kalendar…