7. ožujka 2026. — Perpetua i Felicita

Svetice Mučenice

Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.

Mih 7,14-15.18-20
Pasi svoj narod svojom palicom,
stado svoje baštine,
koje osamljeno živi u šikarju,
usred plodnih voćnjaka.
Neka pase u Bašanu i Gileadu,
kao u davne dane!
Kao u dane kad si izašao iz Egipta,
pokaži nam čudesa!
Tko je Bog kao ti
koji prašta krivnju,
koji grijeh oprašta
i prelazi preko prekršaja
ostatka baštine svoje,
koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu,
nego uživa u pomilovanju?
Još jednom, imaj milosti za nas!
Satri naše opačine,
baci na dno mora
sve grijehe naše!

Udijeli Jakovu vjernost svoju,
dobrotu svoju Abrahamu,
kako si se zakleo ocima našim
od dana iskonskih.

Ps 103,1-4.9-12

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja
i sve što je u meni sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:

on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Lk 15,1-3.11-32
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
(Mt 18, 12–14)
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
»Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
»Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

    Slušajte, nebesa, sad ću govoriti: *
        čuj, zemljo, riječi usta mojih!
    Nek mi nauk daždi poput kiše, *
        kao rosa riječ nek moja pada,
    kao kišica po mladoj zeleni, *
        kao pljusak po travi velikoj!
    Jer, Gospodnje ću Ime uznositi, *
        a vi, Boga našega veličajte!

    On je Stijena, djelo mu je savršeno, *
        jer pravi su svi njegovi putovi.
    Bog je on vjeran i bez zloće, *
        pravedan je on i pravičan.

    Oni mu se iznevjeriše - †
        nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, *
        porod izopačen i prepreden.
    Tako li uzvraćaš Gospodinu, *
        narode glupi i bezumni!
    Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, *
        koji te sazdao, po kom postojiš?

    Spomeni se dana pradavnih, *
        promotri godine od naraštaja do naraštaja.
    Oca svoga pitaj, i poučit će te, *
        pitaj starije, pa će ti kazati.

    Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, †
        kad je razmještao sinove čovječje, *
        odredi im međe po broju Božjih sinova:
    tad Gospodina njegov narod zapade, *
        Jakov bî njegova baština.

    U zemlji stepskoj on ga je našao, *
        u pustinjskoj jezivoj pustoši.
    Obujmio ga, gajio ga *
        i čuvao ko zjenu oka svoga.
    Poput orla što bdi nad gnijezdom, *
        nad svojim orlićima lebdeći,
    tako on krila širi, uzima ga, *
        pa ga na svojim nosi perima.
    Gospodin sâm njega je vodio, *
        tuđeg boga s njim ne bijaše.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Boga našega veličajte.

Povratak na kalendar…