Petar Damiani
Damir
Petar Damiani rođen je u Ravenni god. 1007., kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan (čije je ime Petar naknadno pridružio svome, u znak zahvalnosti).
Unatoč nebrojenim poteškoćama koje su pratile tako brojnu, a uz to i siromašnu obitelj, uspio je poći na studij, prvo u Ravennu, a potom u Faenzu i Parmu. Završivši studij, kratko je vrijeme proučavao elokvenciju i govorništvo.
Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom, povlači se u jedan samostan na granici Umbrije. No, bila su to odveć teška vremena za Crkvu, a da bi se čovjek, koji se odlikovao ćudoređem i umnošću poput Petra Damianija, mogao nadati mirnome životu u samostanu. Već je bilo uzornih redovnika i svećenika koji su kanili stati na kraj dvama zlima što su se bila uvukla u Crkvu, a što smo ih spomenuli na početku, i tako započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće.
Među njih se ubrajao i biskup Ravenne, koji je Petra Damianija pozvao k sebi, izvukavši ga tako iz samostanskoga mira… Petar je toliko uspješno djelovao u Ravenni, te ga je sam papa pozvao neka zajedno s njime organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom, koje je u to vrijeme bilo u sukobu s Rimom oko pitanja moći.
Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano, u kojemu je upravo vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny, kako bi podržao prava tamošnjih čuvenih opata, te nakon toga u Firenzu, Francoforte, Montecassino…
Njegova je sposobnost posredovanja bila tolika, te je gotovo redovito uspijevao postići cilj.
Najbolje od sebe dao je u vrijeme dok se nalazio uz bok pape Grgura VII. Ova dvojica velikih i plemenitih crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odlučnošću u reformaciju Crkve, okončavši tako dugu i zamornu “borbu za položaje”, kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata).
Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju, te se u pokorničkoj odjeći bacio do nogu pape i zamolio za oprost. Bilo je to u zamku Canossa, 28. siječnja 1077. g.
Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija proglasivši ga prvo biskupom Ostije, a potom kardinalom. No, bile su to za nj’ tek počasne titule, budući da se – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.
Monah Petar Damiani svoj je život završio prigodom nebrojene mirovne misije. Iako već vrlo poodmakao u godinama, bio je poslan izmiriti žestok sukob, koji je bio podijelio stanovnike njegova rodnoga grada. Sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Ravenni bili veoma brojni. I tom je prigodom Petar Damiani uspio u svom poslanju. Radostan se vraćao u svoj samostan, kada ga je u Faenzi zatekla smrt. Zahvaljujući prevladavajućem mišljenju među pukom, smjesta je proglašen svetim.
Budući da je u miru spokojnog samostana sveti Petar Damiani napisao brojne, vrlo vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII., godine 1828., uvrstio ga je u povlašteni popis crkvenih naučitelja.
Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«
Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Dobro je slaviti Gospodina, *
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju, *
i noću vjernost tvoju,
uz harfu od deset žica i liru, *
s pjesmom uz citaru.
Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
kličem zbog djela ruku tvojih.
Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
kako duboki naumi tvoji!
Bezuman čovjek ne spoznaje, *
luđak to ne shvaća.
Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
i cvali svi što zlo čine,
određeni su za vječnu propast; *
a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.
Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
tvoji će dušmani propasti; *
raspršit će se svi što čine zlo.
Rog si mi digao ko u bivola, *
pomazao me uljem prečistim;
i oko mi s visoka gleda dušmane, *
i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.
Ko palma cvate pravednik *
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
cvatu u dvorima Boga našega.
Rod donose i u starosti, *
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.
Dobro je slaviti Gospodina, *
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju, *
i noću vjernost tvoju,
uz harfu od deset žica i liru, *
s pjesmom uz citaru.
Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
kličem zbog djela ruku tvojih.
Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
kako duboki naumi tvoji!
Bezuman čovjek ne spoznaje, *
luđak to ne shvaća.
Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
i cvali svi što zlo čine,
određeni su za vječnu propast; *
a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.
Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
tvoji će dušmani propasti; *
raspršit će se svi što čine zlo.
Rog si mi digao ko u bivola, *
pomazao me uljem prečistim;
i oko mi s visoka gleda dušmane, *
i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.
Ko palma cvate pravednik *
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
cvatu u dvorima Boga našega.
Rod donose i u starosti, *
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.
Dobro je slaviti Gospodina, *
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju, *
i noću vjernost tvoju,
uz harfu od deset žica i liru, *
s pjesmom uz citaru.
Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
kličem zbog djela ruku tvojih.
Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
kako duboki naumi tvoji!
Bezuman čovjek ne spoznaje, *
luđak to ne shvaća.
Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
i cvali svi što zlo čine,
određeni su za vječnu propast; *
a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.
Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
tvoji će dušmani propasti; *
raspršit će se svi što čine zlo.
Rog si mi digao ko u bivola, *
pomazao me uljem prečistim;
i oko mi s visoka gleda dušmane, *
i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.
Ko palma cvate pravednik *
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
cvatu u dvorima Boga našega.
Rod donose i u starosti, *
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.
Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti