Petar Damiani

Damir

21. veljače 2026. — Petar Damiani

Petar Damiani rođen je u Ravenni god. 1007., kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan (čije je ime Petar naknadno pridružio svome, u znak zahvalnosti).
Unatoč nebrojenim poteškoćama koje su pratile tako brojnu, a uz to i siromašnu obitelj, uspio je poći na studij, prvo u Ravennu, a potom u Faenzu i Parmu. Završivši studij, kratko je vrijeme proučavao elokvenciju i govorništvo.
Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom, povlači se u jedan samostan na granici Umbrije. No, bila su to odveć teška vremena za Crkvu, a da bi se čovjek, koji se odlikovao ćudoređem i umnošću poput Petra Damianija, mogao nadati mirnome životu u samostanu. Već je bilo uzornih redovnika i svećenika koji su kanili stati na kraj dvama zlima što su se bila uvukla u Crkvu, a što smo ih spomenuli na početku, i tako započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće.

Među njih se ubrajao i biskup Ravenne, koji je Petra Damianija pozvao k sebi, izvukavši ga tako iz samostanskoga mira… Petar je toliko uspješno djelovao u Ravenni, te ga je sam papa pozvao neka zajedno s njime organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom, koje je u to vrijeme bilo u sukobu s Rimom oko pitanja moći.

Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano, u kojemu je upravo vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny, kako bi podržao prava tamošnjih čuvenih opata, te nakon toga u Firenzu, Francoforte, Montecassino…

Njegova je sposobnost posredovanja bila tolika, te je gotovo redovito uspijevao postići cilj.

Najbolje od sebe dao je u vrijeme dok se nalazio uz bok pape Grgura VII. Ova dvojica velikih i plemenitih crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odlučnošću u reformaciju Crkve, okončavši tako dugu i zamornu “borbu za položaje”, kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata).

Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju, te se u pokorničkoj odjeći bacio do nogu pape i zamolio za oprost. Bilo je to u zamku Canossa, 28. siječnja 1077. g.

Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija proglasivši ga prvo biskupom Ostije, a potom kardinalom. No, bile su to za nj’ tek počasne titule, budući da se – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

Monah Petar Damiani svoj je život završio prigodom nebrojene mirovne misije. Iako već vrlo poodmakao u godinama, bio je poslan izmiriti žestok sukob, koji je bio podijelio stanovnike njegova rodnoga grada. Sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Ravenni bili veoma brojni. I tom je prigodom Petar Damiani uspio u svom poslanju. Radostan se vraćao u svoj samostan, kada ga je u Faenzi zatekla smrt. Zahvaljujući prevladavajućem mišljenju među pukom, smjesta je proglašen svetim.

Budući da je u miru spokojnog samostana sveti Petar Damiani napisao brojne, vrlo vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII., godine 1828., uvrstio ga je u povlašteni popis crkvenih naučitelja.

Iz 58,9-14

Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«

Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,

dadeš li kruha gladnome,
nasitiš li potlačenog,
tvoja će svjetlost zasjati u tmini
i tama će tvoja kao podne postati,
Gospodin će te vodit’ bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepit’ kosti tvoje
i bit ćeš kao vrt zaljeven,
kao studenac kojem voda nikad ne presuši.

I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,
dići ćeš temelje budućih koljena.
Zvat će te popravljačem pukotina
i obnoviteljem cesta do naselja.
Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu
i u sveti dan ne obavljaš poslove;
nazoveš li subotu milinom
a časnim dan Gospodinu posvećen;
častiš li ga odustajuć’ od puta,
bavljenja poslom i pregovaranja –
tad ćeš u Gospodinu svoju milinu naći,
i ja ću te provesti po zemaljskim visovima,
dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova,
jer Gospodnja su usta govorila.

Ps 86,1-6

 

Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.

Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!

Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.

Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.


Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Slušaj, Gospodine, molitvu moju
i pazi na glas vapaja mog.


Lk 5,27-32
(Mt 9, 9–13; Mk 2, 13–17)
Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim.
I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«


    Dobro je slaviti Gospodina, *
        pjevati imenu tvome, Svevišnji;
    naviještati jutrom ljubav tvoju, *
        i noću vjernost tvoju,
    uz harfu od deset žica i liru, *
        s pjesmom uz citaru.

    Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
        kličem zbog djela ruku tvojih.

    Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
        kako duboki naumi tvoji!
    Bezuman čovjek ne spoznaje, *
        luđak to ne shvaća.
    Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
        i cvali svi što zlo čine,
    određeni su za vječnu propast; *
        a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.

    Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
        tvoji će dušmani propasti; *
        raspršit će se svi što čine zlo.
    Rog si mi digao ko u bivola, *
        pomazao me uljem prečistim;
    i oko mi s visoka gleda dušmane, *
        i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.

    Ko palma cvate pravednik *
        i raste ko cedar libanonski.
    Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
        cvatu u dvorima Boga našega.
    Rod donose i u starosti, *
        sočni i puni svježine:
    da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
        Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.


    Dobro je slaviti Gospodina, *
        pjevati imenu tvome, Svevišnji;
    naviještati jutrom ljubav tvoju, *
        i noću vjernost tvoju,
    uz harfu od deset žica i liru, *
        s pjesmom uz citaru.

    Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
        kličem zbog djela ruku tvojih.

    Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
        kako duboki naumi tvoji!
    Bezuman čovjek ne spoznaje, *
        luđak to ne shvaća.
    Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
        i cvali svi što zlo čine,
    određeni su za vječnu propast; *
        a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.

    Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
        tvoji će dušmani propasti; *
        raspršit će se svi što čine zlo.
    Rog si mi digao ko u bivola, *
        pomazao me uljem prečistim;
    i oko mi s visoka gleda dušmane, *
        i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.

    Ko palma cvate pravednik *
        i raste ko cedar libanonski.
    Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
        cvatu u dvorima Boga našega.
    Rod donose i u starosti, *
        sočni i puni svježine:
    da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
        Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.


    Dobro je slaviti Gospodina, *
        pjevati imenu tvome, Svevišnji;
    naviještati jutrom ljubav tvoju, *
        i noću vjernost tvoju,
    uz harfu od deset žica i liru, *
        s pjesmom uz citaru.

    Obradovao si me djelima svojim,Gospodine, *
        kličem zbog djela ruku tvojih.

    Kako su silna djela tvoja, Gospodine, *
        kako duboki naumi tvoji!
    Bezuman čovjek ne spoznaje, *
        luđak to ne shvaća.
    Sve ako bi bezbošci nicali ko trava, *
        i cvali svi što zlo čine,
    određeni su za vječnu propast; *
        a ti, Gospodine, dovijeka uzvišen ostaješ.

    Doista, dušmani tvoji, Gospodine, †
        tvoji će dušmani propasti; *
        raspršit će se svi što čine zlo.
    Rog si mi digao ko u bivola, *
        pomazao me uljem prečistim;
    i oko mi s visoka gleda dušmane, *
        i uho mirno sluša o onima što na me ustaju.

    Ko palma cvate pravednik *
        i raste ko cedar libanonski.
    Zasađeni u Domu Gospodnjemu, *
        cvatu u dvorima Boga našega.
    Rod donose i u starosti, *
        sočni i puni svježine:
    da navijeste kako je pravedan Gospodin, *
        Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.                       

     Amen.

Ant. Jutrom naviještamo, Gospodine, ljubav tvoju i noću vjernost tvoju.

Prijavite se na naš newsletter i prvi saznajte novosti iz Kršćanske sadašnjosti

0