22. svibnja 2026. — Rita iz Cascije

Svetica

Svetica je rođena prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko g. 1381), kad je bilo dokončano avignonsko sužanjstvo papa, a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnja. Proživjela je jedno od najtežih razdoblja crkvene povijesti, takozvani zapadni raskol.

Rita je bila kćerka roditelja koji dugo nisu imali djece. Želja za porodom njezina je oca i majku nagnala na mnoge molitve pa možemo reći da je bila od Boga izmoljena. Tim više što su joj roditelji tada već bili u poodmakloj dobi. Izmolivši je od Boga, jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su svoju kćerku što bolje kršćanski odgojiti. Mala je upijala sve što su joj govorili i u čemu su je poučavali. Inače, život djevojčice bijaše prilično tvrd i težak, kao da je predosjećala da će tako biti i kasnije, pa se za to nastojala pripremiti.

U kući je imala kutić, gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta.

Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu Rita postade ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni.

Riti su umrli roditelji i to bijaše za nju udarac, a onda uslijediše drugi udarci, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napadne ga neki čovjek i ubije. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan Sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve bi uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa je oni prema jednoj predaji po noći uvedoše u samostan.

Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj. Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila.

Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je "dragocjenim biserom Umbrije".