14. veljače 2026. — Valentin

Svetac

O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.

1 Kr 12,26-32
Jeroboam reče u svom srcu: »Sad bi se kraljevstvo moglo vratiti domu Davidovu. Ako ovaj narod bude nastavio uzlaziti u dom Gospodnji u Jeruzalemu da prinosi žrtve, srce će se naroda vratiti svome gospodaru, Roboamu, kralju judejskome, i mene će ubiti.«
Pošto se kralj posavjetovao, načini dva zlatna teleta i reče narodu: »Dosta ste uzlazili u Jeruzalem! Evo, Izraele, tvoga boga koji te izveo iz zemlje egipatske.« Zatim postavi jedno tele u Betelu, a drugo smjesti u Dan. To je bila prigoda za grijeh: narod je odlazio jednome u Betel i drugome u Dan.
I podiže Jeroboam hram na uzvišicama i postavi iz puka svećenike koji nisu bili sinovi Levijevi. Zatim je Jeroboam uveo blagdan u osmom mjesecu, petnaestoga dana tog mjeseca, kao što je blagdan koji se slavi u Judeji, i uzađe k žrtveniku. Tako je učinio u Betelu, žrtvujući teocima koje je načinio. U Betelu je postavio i svećenike uzvišica što ih bijaše podigao.
1 Kr 13,33-34
Ni poslije ovoga događaja ne obrati se Jeroboam sa svoga zlog puta, nego je i dalje priproste ljude postavljao za svećenike na uzvišicama: tko je želio, davao mu je darove da postane svećenik uzvišica. Takvim je postupkom padala u grijeh kuća Jeroboamova, rušila se i nestajala s lica zemlje.

Ps 106,6-7.19-22
Zgriješismo kao oci naši,
činismo bezakonje, bezbožno radismo.

Oci naši u Egiptu,
nehajni za čudesa tvoja,

ne spominjahu se velike ljubavi tvoje,
već na Svevišnjeg digoše se na Crvenom moru.

Načiniše tele na Horebu,
klanjahu se liku od zlata slivenu.
Zamijeniše Slavu svoju
likom bika što proždire travu.

Zaboraviše Boga, koji ih izbavi
u Egiptu znamenja čineći
i čudesa u Kamovoj zemlji
i strahote na Crvenome moru.

Mk 8,1-10
(Mt 15, 32–39)
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo ih je oko četiri tisuće. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.

    »U čast Gospodinu zapjevat ću, *
        jer se slavom proslavio!
    Konja s konjanikom *
        u more je survao.

    Moja je snaga, moja pjesma - Gospodin *
        jer je mojim postao izbaviteljem.
    On je Bog moj, njega ja ću slaviti, †
        on je Bog oca moga, *
        njega ću veličati.
    Gospodin je ratnik hrabar, †
        Gospodin je ime njegovo. *
        Kola faraonova i vojsku mu u more baci.

    Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, †
        valovi se u bedem uzdigoše, *
        u srcu mora dubine se stvrdnuše.
    Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, *
        plijen ću podijelit,
    duša će moja sita ga biti; *
        trgnut ću mač, uništit ih rukom svojom.'
    A ti dahom svojim dahnu, †
        more se nad njima sklopi, *
        ko olovo potonuše silnoj vodi u bezdane.

    Tko je kao ti, Gospodine, među bogovima, †
        tko kao ti sija u svetosti, *
        u djelima strašan, divan u čudima?
    Desnicu si pružio *
        i zemlja ih proguta!
    Milošću svojom vodio si ovaj narod,
        tobom otkupljen, *
    k svetom tvom Stanu
        snagom si ga svojom upravio.

    Dovest ćeš ih i posaditi
        na gori svoje baštine, *
        na mjestu koje ti, Gospodine,
        svojim učini Boravištem,
    Svetištem, Gospodine,
        tvojom rukom sazidanim. *
        Vazda i dovijeka Gospodin će kraljevati. «

    Slava Ocu i Sinu *
        i Duhu Svetomu.
    Kako bijaše na početku, †
        tako i sada i vazda *
        i u vijeke vjekova.

     Amen.

Ant. Gospodin je moja snaga, moja pjesma, jer je mojim postao izbaviteljem.

Ps 117 (116). Poziv na hvalu

Velim... da pogani za milosrđe proslave Boga (Rim 15, 8. 9).

Povratak na kalendar…