15. kolovoza 2026. — UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

BLAGDAN

Među najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.

Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: "Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?" Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8).

Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: "U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna."

Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: "Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga..."

Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: "I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore."

Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: "Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.

Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?" Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: "Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo."

Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: "Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…"

Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: "Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar." Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv "Ružo otajstvena", i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.

O tome piše ovako: "Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam 'rosa mystica'. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu - kao u slučaju svetaca - Marijine relikvije?

Ako pak postoji koje tijelo - prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja - onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.

Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguće.

Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje." Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.

II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu." A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću."

Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: "Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed - tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije."

O tome nam govori i II. vatikanski sabor. "Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe" (Svjetlo naroda, br. 68).

O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa. Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup Malines-Bruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: "Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? [to se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty.

Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: 'Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.'

Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja."

Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.