U knjizi Na putu za Emaus upoznao sam nju. Svoju Domovinu sabrane su kratke priče koje je autor tijekom petnaest godina objavljivao u reviji Kana, a koje su izazvale pozitivne odjeke kod čitateljstva. Madunićeve priče su tople i poučne, njegovi su junaci obični ljudi, a vrijeme događaja svakidašnjica. U priče su utkani ljudi koje autor susreće i nastoji voljeti gledajući ih evanđeoskim očima. Ima tu fine kritike društva i suvremenoga konzumerizma, zanimaju ga socijalne teme, odgoj, školstvo, kultura, društvo, mladi, osamljeni, stari, bolesni, branitelji, utakmice, mobiteli, vjera, Bog… Čitatelje upoznaje s mnogim hrvatskim mjestima, kako malima tako i velikima, a naći će se i pokoja povijesna tema. Madunićevo putovanje u Emaus na kojem susreće, otkriva i zadivljen promatra svoju Domovinu zapravo je opće mjesto koje nas čini više ljudima i više svojima. Zato je dobro čitati i prepričavati njegove priče.