Sveta Terezija Avilska, uza sv. Ivana od Križa, najizrazitiji je predstavnik španjolske mistične književnosti, napisala je Put k savršenstvu 1566. godine na nagovor njezinih sestara. Ovo djelo Terezija piše za dvanaest redovnica u samostanu sv. Josipa u Avili, u vrijeme kada nije ni pomišljala na mogućnost utemeljenja još kojeg samostana. Spisateljica je djelo zamislila kao jedan obiteljski “duhovni codex” za uvođenje u redovnički život po duhu i zahtjevima vlastitog karmelskog ideala. U ovom djelu Terezija iznosi svoje duhovno i iznad svega svoje redovničko iskustvo. Duhovno iskustvo ne prenosi u obliku svjedočanstva, nego kao izravnu poruku za usmjeravanje duhovnog života svoga čitatelja. Terezija to čini na familijaran način, posve tipičan za nju, u obliku nekog velikog pisma upućenog svojim sestrama, sa slikovitim i neposrednim stilom, te se doima da razgovara sa čitateljima upirući neprestano na konkretne stvari svakidašnjeg života. Uz duhovni karakter, djelo je i pedagoškog karaktera u okviru kojega ga karakteriziraju tri stvari: jaka prisutnost nje same u njezinu djelu, živa pozornost i neprestani kontakt s čitateljem te snažan osjećaj Božje prisutnosti u samom spisu. Uz mnoge prisilne korekcije u odnosu na prvotno Terezijino izdanje, djelo je sačuvalo njezinu početnu nakanu da pruži neke praktične savjete za usmjerenje redovničkog života i da pripremi osobu za kontemplativni i mistični život. Ta priprema je predstavljena u dvije etape: vježbe u krepostima i vježbe u molitvi.