Unutar pokreta nazvanog “teologija oslobođenja” Gustavo Gutiérrez zauzima mjesto u prvome redu. Njemu dugujemo prvo sustavno djelo koje kritički promišlja polazeći od povijesne prakse oslobođenja u usporedbi s rječju Božjom, prihvaćenom i življenoj u vjeri. Po njegovom mišljenju teologija se artikulira kao drugi čin, koji kao prvi čin pretpostavlja ne bilo kakvu praksu, nego praksu vjere, odnosno duhovnost. Ona je pak obilježena zauzetošću za drugoga, koji je u latinoameričkome kontekstu empobrecido, što implicira borbu za pravednost koju Bog života ne samo nalaže, nego i u njoj sudjeluje. Riječ je o teologiji “obrata povijesti”, koja je izazvana Kristovim poistovjećivanjem s potlačenima, te vodi kršćane u “silazak u podzemlje ovoga svijeta” kako bi se “zbratimili s bijedom, nepravdom, borbom i nadom odbačenih na zemlji jer je njihovo Kraljevstvo nebesko”. U tome smislu je cilj teologije “apologetski” u višem značenju: pružiti svjedočanstvo Bogu života koji sluša vapaj siromaha.