Knjiga Pasqualea Giustinianija, redovitoga profesora filozofije religije iz Napulja, o teologu Bernardu Lonerganu izašla je u nizu “Teolozi dvadesetog stoljeća” i već joj to daje značenje i težinu. Bernard Lonergan kanadski je teolog (1904.-1984.) i jedan od najznačajnijih teoloških mislilaca dvadesetog stoljeća bilo da je riječ o njegovoj metodološkoj perspektivi ili o pedagoškim implikacijama njegovih brojnih teoloških radova. Dobar dio Lonerganova osebujnog intelektualnog puta obilježilo je istraživanje i podučavanje teologije prema metodi svetog Tome, no kasnije se odvažuje govoriti o progresivnom rastakanju ‘klasicističkog’ obzora koji je, osim ‘ortodoksne’ vjernosti sv. Tomi također obilježen nužnošću posuvremenjenja. Knjiga slijedi put kojega je Lonergan prošao od početka svoje nastavne djelatnosti u Rimu, kada je, zbog didaktičkih propisa, nastupao kruto i neoskolastički, pa sve do inovacije u metodi i njezine arhitektonike. Riječ je o putu koji vijuga od srednjovjekovne, arheološki shvaćene metode, prema modelu ili paradigmi za praksu koja ozbiljno kani uzeti u obzir društveno-kulturalne promjene, odnosno ispitati, još prije nego sadržaje kršćanske vjere, sredstvo kojim se ti sadržaji trebaju istražiti. Lonerganov doprinos teološkoj misli XX. st. ne odnosi se toliko na originalno prikazivanje sadržaja dogmi, već na traganje za metodom. To je traganje, prema njegovom mišljenju, most koji omogućuje teologiji da uđe u dijalog sa suvremenim znanstvenim znanjem te da u isto vrijeme uvijek iznova usvaja tradiciju.