Ponikao u školi Karla Rahnera, čijih je nekoliko djela preradio, suočen s »političkom« beznačajnošću kršćanstva, Johann Baptist Metz osjeća potrebu otići korak dalje od transcendentalne teologije svojega učitelja te uputiti na vrijednost praktične dimenzije teologije. Postaje tako utemeljitelj »nove političke teologije«, u kojoj se svijet promatra kao mjesto očitovanja Boga te, dakle, kao mjesto u kojem se kršćanska vjera predstavlja u svojoj političkoj vrijednosti. To ima za posljedicu da se čini iskorak iz »građanske religije« te zaživljava Crkva koja se može ostvarivati kao zajednica izlaska, to jest kao kritička zajednica zahvaljujući prevratničkom spomenu Isusa koji je ona pozvana održati budnim, napose u odnosu na žrtve. Među tim žrtvama posebno mjesto zauzimaju stradali u Shoahu, događaju koji duboko označava 20. stoljeće i koji nameće potrebu nove teodiceje: ne može se, naime, prijeći šutke preko pitanja koje izvire iz te tragedije: »Kako govoriti o Bogu nakon Auschwitza?« Metzova teologija je teologija u razvoju. Njezina je misao postupno poprimala jasne konture, ali je poslužila teološkoj refleksiji da se konačno iskobelja iz apstraktnih pitanja, vezanih uz stanja mogućnosti kršćanskoga događaja te joj pripomogla doći do pitanja koje se izdiže iz zla u svijetu.

Navedena knjiga izašla je u nizu “Teolozi dvadesetoga stoljeća” biblioteke “Polazišta” Kršćanske sadašnjosti.