Naslov knjige opravdano može biti čudan jer je teško zamisliti pitanje kako se liturgija može ‘otkriti’ u 20. stoljeću? Ili: Kako je moguće zanemariti bitnu razliku između liturgijskog nauka i liturgije, odnosno između scientia i res? Istina je: liturgija je uvijek postojala u Crkvi, dok je teologija ili znanost o liturgiji stvarnost najnovijeg datuma. No jednako je tako istina da je to “rođenje” nove discipline rezultat, ali na određeni način također uzrok novoga shvaćanja same liturgije unutar crkvenog iskustva kršćana.

Na neki bismo način mogli reći da “objekt” i “metoda”, res i scientia idu ukorak i međusobno su ovisni. Zbog toga nije nimalo pogrješno držati kako je liturgija otkrivena tek u 20. stoljeću, ne samo kao disciplina teološkog studija nego također kao novo iskustvo – problematično ili moguće – obrednog i sakramentalnog, otajstvenog i slavljeničkog odnosa s Kristom i s Crkvom.