Što znači biti svet i zašto svetost nije rezervirana samo za izabrane? Uz svetkovinu Svih svetih donosimo prigodan ulomak iz nove knjige don Antona Šuljića Bog suradnik, u kojem autor promišlja o značenju svetosti, njezinoj povezanosti s ljudskim životom i pozivu koji je upućen svakome od nas. Pročitajte promišljanje o svetosti kao izazovu, daru i trajnom naslanjanju na Boga:
„Dok slavimo svetkovinu Sviju svetih i kad se spominjemo neimenovanih svetaca svih naraštaja, svih životnih dobi, stanja, poziva i statusa, kada među njima prepoznajemo i ljude s kojima smo živjeli, a koji su na nas ostavili dubok dojam kojim smo doticali ili slutili božansku iskru svetosti u njima – svetost nam ususret dolazi kao temeljna i najvrjednija ljudska danost. Gotovo da bi se smjelo reći kako je svetost jedina istinska kršćaninova alternativa.
Svetost je izazov i poziv, ponuda i trud, a nadasve je milost i darovanost koja u ovome postojanju svjedoči o jedinom apsolutno Svetom – o Bogu. U suradničkom zalaganju i produhovljenom osluškivanju svetost naznačuje neslućene čovjekove mogućnosti, otkriva nove putove i načine, podnosi tegobe i nedaće, stvara prostore mira i radosti, otvara se uvijek novim nadahnućima, a opreka je zlu, grijehu i nemiru.
Svetost je stoga otkinut dio neba na ovozemaljskome putovanju. Ona je miris i prosjaj vječnosti, nagovještaj budućnosti i osmišljenje sadašnjosti. Svetost je razasuta u ovo postojanje kao darovana stvarnost i zaslužna suradnja s milošću. Ona u sebi skuplja sve naše ljudsko i pročišćuje to ljudsko u božanskoj kupelji.
Kao takva, svetost se u ovome postojanju nadaje kao najistinskija potvrda ljudskosti i najzanosnija naznaka vječnosti. Ona unosi smisao u poredak stvari i stvarnosti, vidi rješenja u zlu stanju i vremenu i uvijek je poziv na prvostvoreni sklad za koji je čovjek i svijet ugođen. Svetost je uvijek aktivna. Strana joj je pasivnost i rezignacija. Svetost, naravno, nije rezervirana samo za izabrane, već je poziv svima da ju ostvarujemo, usprkos vlastitim nedostatcima, slabostima pa i grijesima. Ne, ona nije bezgrešnost, premda se ne miri s grijesima. Ona nije ni savršenost, premda se ne miri s nesavršenostima. Nije ni lagodna uljuljkanost u užitcima, premda ne prezire ništa što je Bog stvorio za ljudsko dobro pa i uživanja.
Sveci su ljudi koji su, vođeni milošću, svoje snage usmjerili rastu žita. Nije da u sebi i oko sebe nisu vidjeli kukolj. I nije da katkad nisu bili u napasti da se čitava života bakću s njime. No, razumjeli su da kukolj netragom nestaje čim je rast žita tolik da kukolju oduzima svjetlost, vlagu i važnost. Shvatili su da, baveći se u sebi i oko sebe kukoljem, zapravo mu daju na važnosti i uvlače se u njegove razloge. Ne, oni su shvatili da je najvažnija pšenica. Od nje se živi, ne od kukolja! I nisu svetci, ljudski govoreći, uspjeli. Bog je uspio u njima. Oni su samo bili »sluge beskorisne«. Poslužili su Većem od sebe, Boljem od sebe, Svetijem od sebe! I to je njihova jedina veličina.
Svetce ne slavimo zato što su oni »uspjeli«, već zato što su Svetosti služili, što su ju u sebi poštovali i po njoj, od nje i za nju živjeli – bez posljednjih namjera i bez vlastitih samoisticanja. Nisu svetci ti koji bi tražili da slavimo njih niti bi oni sebe stavljali u prvi plan. Oni su trajni poziv da se na prvo, jedino i najvažnije mjesto stavi Bog. Da je to jednostavno, svetost bi bila jeftina. Ne bi nam bilo potrebno kajanje, ispovijedanje, priznavanje vlastite slabosti i grešnosti. Ne bismo se tako zauzeto morali truditi, ustrajavati, podnositi, opraštati i tražiti oproštenje…
Da je svetost roba na tržnici koja se, poput new ageovske ponude uzme po potrebi, tada bi i mnogi suvremeni gurui iza sebe ostavljali trag ljepote, dobrote, zauzetosti za opće dobro, angažmana oko društvene pravde, gorljivosti u humanitarnome radu… Bila bi takva svetost mnogo vidljivija u našem javnom pa i crkvenom životu. Bila bi to svetost koju ne bismo mogli ne vidjeti jer bi nas nenametljivo a snažno bola u oči, pozitivno bi nas uznemiravala, izazivala bi nas da se trgnemo, korila bi nas blago i hvalila bez straha… Da je svetost moguće ostvariti bez truda, bez zalaganja i da – recimo to nepopularno i glasno – bez žrtve – tada bi valjda bila na naslovnicama, u prime time emisijama, o njoj bi se pjevalo, pisali bi se romani, snimali filmovi i mi bismo bili oslobođeni strašnih samoljubivih samopromocija, žudnji za priznanjima i nagradama…
Da svetost ne iziskuje napor, baš nekako onako kako je davno pisao prorok Izaija: »Ali me ti, Jakove, nisi zazvao, niti si se zamorio oko mene, Izraele!« (Iz 43,22), tada bi se i nekom varijantom soft pobožnosti brzopotezno dolazilo do nje. Ali svetost košta, traži napor, trud, zalaganje, žrtvu, zamor… Svetost je neprestan rad i rast, traženje i nalaženje, ulaženje u muke i probleme i izlaženje iz sebe i njih. Konačno, svetost je trajno naslanjanje na Boga sve ako naša osjetila stoje pred zidom, pred šutnjom i odbijanjem… Svetost je ustrajavanje u vjernosti i vjerno podizanje iz mraka osjeta i neznanja u Prisutnost pred kojom gori još samo svijeća opredijeljenostī i obećanja…
No, i uza sve to, svetost se može ugnijezditi u svako ljudsko postojanje. Ona je, makar i u detalju, prokazano Božje lice među nama. Da, svetost je evanđeoska logika i mjera življenja u baš ovom i ovakvom postojanju usprkos protivljenjima izvana i iznutra. I zato su svetci tako važni i dragocjeni. Oni su mogući mi koji za svetošću čeznemo i Bog komu još trebamo dati više mjesta i prigoda. Svetost je – da, jedina čovjekova alternativa. Ostalo su polovična rješenja, lutanja i zastranjivanja. Svetci, svi oni koji su bili odsjaj Slave i otisak Bića Božjega na način Krista Isusa, najbolji su dio nas i poziv su svakome od nas da budemo bolji od samih sebe.
A mjera je te svetosti Isus kako nam ga opisuju evanđelja!“
Ulomak iz knjige Bog suradnik. Meditacije, razmišljanja i poticaji, Anton Šuljić
