Danas, 22. listopada, Crkva slavi spomendan svetoga Ivana Pavla II., papu koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti Crkve i svijeta. Rođen kao Karol Wojtyła 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama u Poljskoj, prošao je kroz težak i bolan životni put: rano je ostao bez majke, brata i oca, a u mladosti je iskusio strahote nacističke okupacije i težak rad u kamenolomu.  

Po mnogočemu je bio poseban i jedinstven – nakon više od 450 godina postao je prvi papa ne-Talijan, a ujedno i prvi papa Slaven. Svojim je pontifikatom pomaknuo granice: bio je strastveni sportaš, planinar i skijaš, čovjek duboke kulture i filozofije, ali prije svega neumorni hodočasnik koji je obišao cijeli svijet kako bi naviještao evanđelje. Papa Franjo za njega je kazao da je bio istinski »Božji čovjek«, čija se veličina očitovala upravo u njegovoj ljudskoj normalnosti i potpunoj predanosti molitvi.

Kako bismo još bolje upoznali lik ovoga velikog svetca, u nastavku donosimo dva izabrana ulomaka iz knjige Sveti Ivan Pavao Veliki. Knjiga je satkana od razgovora svećenika don Luigija Epicoca s papom Franjom, vođenih od lipnja 2019. do siječnja 2020., kojima je glavna tema bio upravo lik Ivana Pavla II.

Papa Franjo o sv. Ivanu Pavlu II.

Svetosti, život svetog Ivana Pavla II. nije bio lagan, bio je složen, isprepleten teškim, dramatičnim trenutcima, velikim gubitcima. Jesu li, prema Vašemu mišljenju, tolike muke presudno utjecale na djelovanje budućeg pape?

Papa Franjo: Mislim da patnje toga velikog pape ne smijemo smetnuti s uma. Njegov svršetak i silan smisao za milosrđe sigurno su bili pod utjecajem duhovnosti svete Faustine Kowalske, koja je umrla u vrijeme njegova dozrijevanja, ali također – i možda još više – pod dojmom komunističkih, nacističkih progona koje je vidio. Mnogo je pretrpio! Osobito zato što više nije imao ni obitelji ni roditelja. Bio je čovjek koji se sam morao suočiti sa životom, uspostavljajući odnose i prijateljstva koji su ga pratili na njegovu putu i davali mu snagu.

Istina, Sveti Oče! U svojoj knjizi Dono e Mistero (Dar i Otajstvo) napisao je da se svakodnevno pitao zašto je Gospodin njega održao na životu. Zatečen je činjenicom da su oko njega umrle tolike osobe, a on je dalje bio živ. Napisao je da se osjećao kao da stoji pred strjeljačkim vodom.

Papa Franjo: Je li Vam poznat njemački fi lm Die Brücke (Most)? Film u crno-bijeloj tehnici iz ’59. godine. Svakog puta kada ga gledam, mislim na Ivana Pavla II. Priča je to o normalnoj mladeži koja je uništena, ubijena od političke i vojne policije. Bolno je vidjeti kako su ti mladići malo-pomalo, u rastućem nasilju nečovječne propagande, strašno manipulirani. Mislim da je Ivan Pavao II. takvu bol doživio na vlastitoj koži. Doživio ju je osobno. Film sam svaki put gledao njegovim očima.

No, Sveti Oče, je li istina to što govore da je Ivan Pavao II. bio presudan za rušenje Berlinskog zida?

Jest, mislim da jest. U tom povijesnom času Ivan Pavao II. postao je tumač težnje naroda za slobodom i ujedinio je sve one dobre snage koje su dovele do jedne tako odlučujuće promjene.

(…)

Što Vam se najdublje usjeklo u sjećanju na Ivana Pavla II., osobito s obzirom na svetost toga čovjeka?

Papa Franjo: Bio je on velikan, velik! Sjećam se kako je jednom ovdje u Rimu molio krunicu. Sam sam također molio, duhovno obogaćen gledajući ga kako klečeći moli Gospu, pobožnošću i snagom koja me se duboko dojmila. Zato sam i ja htio dati svoju izjavu u postupku kanonizacije i u toj sam prilici podcrtao duboku pobožnost prema Gospi, duboko svjedočenje molitvom, nježnošću, normalnošću. Ne smijemo zaboraviti da se taj čovjek, dokle god je mogao, bavio športom, plivanjem, skijanjem. Priča se da ga je jednom kada je skrovito otišao skijati neki dječak prepoznao i da je vikao: Papaaaaa! No to ga nije zasmetalo da se više puta vrati i ponovi vožnju.  

Mislim da je veličina toga čovjeka u njegovoj normalnosti. Pokazao nam je da je kršćanstvo normalnost osobe koja živi u dubokom zajedništvu s Kristom. Zato su svaka njegova gesta, svaka riječ, svaki izbor uvijek imali mnogo dublju vrijednost i pretvarali se u znak.

Ulomci su preuzeti iz knjige: »Sveti Ivan Pavao Veliki«, Papa Franjo, Luigi Maria Epicoco, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020.  

Podsjetimo, Ivan Pavao II. posebnu je blizinu pokazivao prema hrvatskom narodu. Hrvatsku je posjetio tri puta: 1994. bio je u Zagrebu, 1998. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzije Stepinac te 2003. pohodio je Zagreb, kao i Osijek, Đakovo, Rijeku i Dubrovnik. Tijekom toga pohoda u Dubrovniku je blaženim proglasio Mariju od Propetog Isusa Petković. Često je u svojim govorima isticao povijesnu povezanost hrvatskog naroda s Katoličkom Crkvom i poticao vjernike na vjernost kršćanskim vrijednostima.

Nakon smrti 2005. pokrenut je postupak za proglašenje svetim, a papa Franjo proglasio ga je svetim 2014. godine. Kršćanska sadašnjost objavila je niz dokumenata Ivana Pavla II., kao i knjige o njemu poput Sveti Ivan Pavao Veliki i Ivan Pavao II. Tajna Karola Wojtyle.

Neka nam lik i djelo svetoga Ivana Pavla II. na današnji spomendan budu nadahnuće da u vlastitom životu – usprkos kušnjama i patnjama – svjedočimo vjeru s radošću, pouzdanjem i dubokom molitvom.