U spisima Franje Asiškoga i Klare Asiške ni po čemu nije moguće uspostaviti nekakvu simetriju u njihovu odnosu: u svojim spisima Klara Franju spominje po imenu trideset i dva puta, a Klarino se ime niti jednom ne pojavljuje u Franjinim spisima. Ta činjenica, koju potvrđuju Franjini i Klarini spisi, briše mnogobrojne sladunjave stranice o Franji i Klari kao mističnome paru. Ipak, sami tekstovi spisa, iako škrti i suzdržani, daju nazreti Franjino zbiljsko stajalište prema Klari i prema ženama općenito. Jezgrovitom raščlambom Franjinih spisa i djela Franjinih životopisaca – Jacques Dalarun – izdvaja ulomke koji prikazuju ili podsjećaju na crte i trenutke toga stajališta, ili usmjeruju na složen sustav prikazivanja žene i ženstvenosti, ili se služe kategorijama definiranima kao ženske kategorije.

Čitanjem tih izvora ponovno se proučavaju i novim izričajima jasno određuju temeljni vidovi Franjina iskustva i vjerskoga hoda, kultura i obrazaca kojima se hrani i u kojima se izriče, razdoblja, skretanja, teškoće i suzdržanosti, što je izmjenično bivalo isticano prihvaćanjem i prevođenjem njegovih životopisaca i nastavljača. Giovanni Miccoli u Pogovoru kaže: „Ako bi jednog dana jedan Franjin životopis bio ponovno moguć, bit će to zahvaljujući radovima kao što je ovaj. Ali u svakom slučaju, o Franji već danas, ovom knjigom, znamo nešto više: i doista se ne može reći da je to malo.“