Teologija povijesti noviji je pojam u izričitome teološkome istraživanju, a prema nekima, upravo bi 20. st. moglo biti zapamćeno kao stoljeće teologije povijesti. Naime, oko 1950. godine, povijest se snažno nameće refleksiji u mnogim modelima katoličke teologije, a Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) čak stvara izraz „povijest spasenja“. Knjiga poznatoga talijanskoga teologa kapucina ispituje dva najznačajnija desetljeća katoličkog doprinosa smislu i značenju povijesti (1950. – 1970.). Korpus istraživanja gradi se analizom djela tridesetsedmorice autora o teologiji povijesti. Zaključak je autora: „Ono što se u teologiji promijenilo nije, dakle, trajno upućivanje na povijest spasenja, nego mjesto i vrijednost koji su joj se nastojali dodijeliti unutar teologije“. Rino Fisichella u uvodnome ogledu kaže: „Ovo istraživanje je važno jer pokazuje središnjost Krista kao jedinog i konačnog smisla koji je ponuđen povijesti. (…) Vrijednost koju ovo istraživanje ima za razumijevanje vjere bez sumnje je velika“.