„Ovo je treća knjiga pjesama teologa i književnika Antona Tamaruta koji svojem svećeništvu ne oduzima ništa time što pjeva već ga pročišćuje i usmjeruje, a teologiji, čija znanja katkad ostaju u laboratoriju struke ne uspijevajući se preliti u drukčijost jezika, slika i slutnji, daje drukčijost izričaja i novost slutnje. Tamarut je upravo ovom svojom knjigom pokazao kako teologija kao sveta znanost nužno treba i traži pomoć u datosti koja je najbliža svetom – umjetnosti (…) Riječ je poetici komprimiranih smislova, isprepletenih značenja iskazanih u sočnim, jarko obojanim i gotovo zvučnim slikama (…) Ovo je većinom poezija biblijske slikovitosti i teološke pronicavosti iznikla iz unutarnjeg slaganja i otpora, iz probijanja i nekog htijenja da se izreknu neizrecivi ili izricanju neskloni porivi srca. Da bismo razumjeli ovu poeziju – ako je razumjeti poeziju uopće moguće ili bitno – odnosno da bismo našli ključ i ušli, nužno je poslužiti se teologijom. Bez nje jedva da će, skoro veći dio, ove poezije moći biti shvatljiv (…) Valja reći i to da je u ovoj poetici naglašeno prisutna mudrost izrasla iz znanja, iskustva vjere i duhovne baštine, a obučena je u pjesničke slutnje“, piše Anton Šuljić u pogovoru ove knjige koja je izišla u suizdanju Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.